Iza imena CounterIgnition stoji više nego iskusna skupina muzičara, pa smatram da nije ni potrebno neko posebno predstavljanje istih. Dovoljno je reći da su ovi momci gotovo 10 godina prisutni na sceni, kao i da je “Mediocrity Deadlock” njihov drugi album po redu.

Pre nego što pređem na samu muziku, moram da pohvalim kompletan artwork, od samog omota, do celokupnog izgleda bukleta. Odavno nisam imao prilike da vidim ovako zanimljiv dizajn CD-a,  i drago mi je što vidim da pored toga što lepo izgleda, svaki detalj, kako na samom omotu tako i na ostatku bukleta, ima svoju svrhu i svoju poruku. Nema potrebe da sada ulazim u neku dublju analizu poruke koju bend nosi sa sobom. Kupite CD, podržite bend i iz ličnog iskustva ćete se uveriti da ovaj bend ima šta da kaže. Vrlo rado bih pohvalio osobu koja stoji iza ovako dobrog artwork-a, ali nažalost taj podatak nisam našao u bukletu, i to mi je bila prva primedba. Mislim da ovako dobro dizajniran, zaslužuje da u sebi ima sve potrebne informacije vezane za bend, ali i za ljude koji su na direktan ili indirektan način doprineli tome da ovo izdanje ugleda svetlost dana.

Ono što je zanimljivo je to da se bend sam pobrinuo za produkciju i snimanje materijala, i po meni su posao odradili sasvim korektno. Možda to nije na nivou sa nekim izdanjima koja su rađena od strane nekih iskusnijih producenata, ali ja pre svega smatram da je bitna muzika, a pošto ovom bendu ni tu ne manjka kvaliteta nema potrebe da obraćate pažnju na neke manje produkcijske nedostatke, koje verovatno većini slušalaca neće ni zasmetati. Pored toga, imam zamerku na to što tekstovi pesama nisu poređani po hronološkom redu, što nekom može da zasmeta, ali to su vizuelni nedostaci, pa nisu u nekoj velikoj meri uticali na moje mišljenje o ovom albumu.

Album otvara pesma “Strike”, kojom su me na prvo slušanje kupili. Sjajno osmišljena pesma, ulazi u uši iako nema klasični pop aranžman, ali zato ima više nego interesantan refren, i na njoj sam već mogao da čujem dosta etno motiva, koje me najviše podsećaju na jug Srbije, ili Makedoniju, što je na momente znalo da mi bude zanimljivo, ali bogami i naporno, jer ćete te motive čuti na svakoj pesmi na albumu. Sledeća pesma “Divide & Conquer” je još više ukrašena tim etno motivima, što je meni u jednom trenutku zasmetalo. Da me ne biste shvatili pogrešno, ovde ne govorim o tome da li je pesma loša ili dobra, već govorim isključivo o muzičkom ukusu. Siguran sam da će mnogima ovo biti pravo osveženje, ali je meni znalo da zazvuči kao nadrkana Bilja Krtić na steroidima ili Vasilisa pod distorzijom. Meni ne smetaju ti momenti sve dok ne preuzmu glavnu ulogu na albumu, a izgleda da je sama ideja benda bila upravo to mešanje groove/thrash metala sa etno motivima. Ovo nije negativna kritika u pravom smislu, jer to samo po sebi nije loše, šta više, to je prilično originalna ideja, ali mislim da bi bend uspeo da dopre do mnogo više ljudi da je etno motive sveo na detalje, a ne na glavne muzičke teme pesama. Recimo u pesmama “(No) Hope in Proles”, “Corporatocracy”, “War Domain” ili “Middletown” ima tih etno motiva, ali su svedeni na detalje, i po mom mišljenju upravo takve pesme predstavljaju glavno oružje ovog benda. Ovaj album je u pravom smislu te reči dugosvirajući, jer traje gotovo 80 minuta, ali ima dovoljno ritmičkih promena, akustičnih delova, vokalnih varijacija i po nekog iznenađenja da vam drži pažnju. Mene je iznenadio metalcore uticaj na pesmi “Underground Unite”, iako nisam fan metalcore-a moram priznati da mi u ovoj pesmi to ni najmanje nije smetalo, već mi je delovalo i kao pozitivno osveženje. Pre svega pesma je pri kraju albuma, pa mi je delovalo kao kulminacija mešanja žanrova. U jednom trenutku thrash metal rifovi koji vas teraju da mlatite glavom, onda odjednom melodični metalcore prelazi da bi vas na kraju uhvatili u već poznatu etno mrežu, pa me je to nateralo da ponovo preslušam album i malo više pažnje obratim na detalje. Već sam pomenuo akustične delove, a njih najviše ima u pesmama “Try”, “Enemy Within”, “Endurance” i “Handshaking Frenzy”. Ti delovi nisu ni dosadni ni loši, ali će pre svega biti zanimljivi starijim slušaocima, jer su upravo u tim pesmama nasloženije strukture, dok će klinci ludovati uz gorepomenute “klasične” rokačine. E, sad za kraj moram da pomenem i obradu pesme “Makedonija” gde je gostovao i sam Dado Topić, što svakako može pomoći bendu u marketinškom smislu, ali je po meni ovo više nego suvišna pesma. Svaka prethodna koju sam čuo na albumu je po meni daleko bolja, iako je CounterIgnition odlično odradio svoj deo posla, kao i sam Dado Topić.

Za kraj, da pohvalim i tekstove pesama, koji se savršeno uklapaju sa muzikom, i na najbolji mogući način oslikavaju ideju iza koje stoji CounterIgnition. Vokalno i instrumentalno nemam apsolutno nikakvih zamerki, i mislim da se iz ovog albuma može dosta toga i naučiti pa bi ga preporučio i već afirmisanim muzičarima.
8/10

Miloš Stošić