Još su u Starom Rimu sudovi poštovali juristički maksimum: ’’Non sub homine sed sub lege’’, što znači: ’’Ne prema čoveku, nego prema pravu’’. Zakon je slovo koje mora da se poštuje, a pravda se traži u njegovim okvirima pred sudom. Da li je pravda jednaka istini, ili je istina jednaka pravdi, zavisi od ugla posmatranja onih koji se pred njim spore. Justicija uvek ima poslednju reč, mada, i nju je moguće obmanuti i navesti je da donese odluku kojom će osloboditi zločinca, što u slučajevima krivice nosi dodatnu težinu. Bez obzira na vrstu postupka, sudnica je mesto gde smo svi jednaki. Ili bi bar trebali da budemo.

Da ne budem pretenciozan, pomisliće ljudi da kopiram onog kolumnistu Bazdulja (pu pu, pomeri se s smesta dragi čitaoče), za dobiti slučaj pred sudom potreban je dobar branitelj. Mada, konkretno u ovoj situaciji svakako je daleko smislenije reći: Odlična braniteljka! Tako stižemo na adresu serije How to get away with murder i njene glavne junakinje Annalise Keating, koju igra fantastična Viola Davis.


Annalise je uspešna advokatica i profesorka prava koja predaje na Filadelfijskom Midlton Univerzitetu. Na samom početku serije, ona kroz zadati test bira petoro ambicioznih (Wes, Connor, Laurel, Michaela, Asher) studenata/kinja različith profila i od tog momenta oni/e počinju da volontiraju u njenoj kancelariji, radeći na slučajevima koje vodi. Pored njih, u kancelarijskom timu stalno zaposlenih su Frank Delfino (Charlie Weber), nije pravnik ali jeste šmeker čiji je zadatak da obavlja izvesne (i)legalne ’’poslove’’, i na koga doslovno odlepljuju svi gledaoci serije, kao i Bonnie Winterbottom (Liza Weil), najodanija saradnica profesorke Keating. To je, barem za sad, ta neporažena ekipa. Na prvi pogled možda i ne deluje zanimljivo, čak i suviše obično, ali, sve što je potrebno jeste da date šansu zapletu.

Uz jako interesantne sporadične slučajeve, glavna linija serije bazira se na ubistvu studentkinje Lile Stangard (Megan West) dok je prvooptuženi njen dečko Griffin (Lenny Platt), sa kojim se zavetovala na celibat do stupanja u brak. Nakon što je Griffin imao jednovečernju aferu sa Rebekom (Katie Findlay), a u tome ih zatekla Lila, neposredno pre nego što je ubijena, Rebeka (sitna dilerka i Lilina drugarica) postaje nova osumnjičena. Pošto je Wes-ova komšinica, a kasnije i devojka, ovaj nagovara Ann da vodi njenu odbranu, duboko verujući u njenu nevinost. Uzbeđenje postaje veće kada se nakon autopsije otkrije ne samo da je Lila bila trudna, već i u vezi sa profesorom psihologije Sem Keating-om (Tom Verica), mužem Annalise. Kako bi sve to ispitala, angažuje Nate-a (Billy Brown), policajca i svog ljubavnika da krišom istraži Sam-ovu umešanost. Podgrejavanje čitave atmosfere se nastavlja usled odlaska Ann iz kuće posle burne svađe sa Sam-om, a njeni studenti ga spletom nesrećnih okolnosti nenamerno ubijaju dok je pokušavao da im otme dokaze o njegovoj vezi sa Lilom. Korak dalje predstavlja ubeđivanje brucoša da ne zovu policiju, već da unište Sam-ov leš, što su i učinili. Ubeđivanje, uz ohrabrenje, došlo je upravo od profesorke Keating, dok Nate postaje optužen za Sam-ovo ubistvo i tada svi postaju zavisni jedni od drugih, te se u toj totalnoj zbrci krug privremeno zatvara. Kada na sve to dodate podmićivanja, nagodbe, praćenja, uhođenja, hakerske napade, obilje seksa, itd, percepcija početne postavke menja se iz korena.

Annalise je obrazovana i pametna. Njen um je britak. U sudnici ne govori, nego puca, trsi i kida. Ona ne gubi vreme, već dela i misli u istom trenu. Nepopravljivo cinična; dominantno kontroverzna; beskrupulozno manipulativna. Ona je sebična. Ne traži - osvaja. Ona je seksi. Ona je tempirana bomba s kojom se ne treba kačiti. A pored svega toga, jako je ranjiva. Želi da bude voljena, ali ljubav ne dobija. Bar ne onako kako i koliko želi. Rastrgnuta između izdatog poverenja i ubistva bivšeg muža, odgovornosti prema studentima upletenim zajedno s njom u slučaj ali i straha od njihove odmazde, konstantnog stresa i pritiska od strane tužilaštva dok joj neprestano diše za vratom, na momente je čini dezorijentisanom pred datim izazovima. I upravo u momentima kada pomislimo da će klonuti, napravi nekakav obrt i vrati priču na željeni kolosek.

Verujem da reditelj i scenarista serije Peter Nowalk verovatno nije ni slutio da će stvoriti na toliko mnogo nivoa tako moćan glavni lik. Uprkos tome što retrogradni sistem stvara bolesno društvo, naterao nas je da se identifikujemo sa osobom koja kontinuirano čini zločine i krši zakon. Dok traži svoju pravdu pred tim istim zakonom mi navijamo da ga izigra u svoju korist, uz ogromno olakšanje kada uspe na kraju. Zato nam se često dešava da previdimo stepen fanatičnog poistovećivanja, dok nervozno afirmišemo naredni prekršaj kako bi se uspešno izvela odbrana prvobitnog zločina. A njen intrigantni lik nastavlja da pleni, da nas zanima, da nas opseda, i s toga ne treba nimalo da čudi što je osvojila brojne nagrade. Možda je to najbolje sažeto u jednom onomadnjem fejsbuk komentaru: ’’Ok, dajte Violi Dejvis ove nagrade što joj fale’’.

Anti-heroj i branjenje ubica pred sudom je nešto na šta nas je kinematografija odavno navikla, i to samo po sebi nije neki novitet. Međutim, kada je nekoliko saučesnika/ca upleteno u više takvih slučajeva, uz nadovezujuće prožimanje i preplitanje, sudbine aktera bivaju usko povezane u čvor gde su osuđeni isključivo na međusobno poverenje, kompleksnost situacije dobija dodatnu dozu slojevitosti. To ostavlja dosta prostora našoj mašti, ali i kritičkom preispitivanju, da vidimo koliko daleko smo spremni da odemo navijajući za zločinačku ekipu. U ovoj situaciji ne navijamo samo za trijumfe tog tima, već i za njegovo ostajanje na okupu. Krhkoj stabilnosti mozaika, prividno savršeno skladnog izgleda, neprestano prete unutrašnji partikularni antagonizmi, a u jednom komadu ih drži dirigovana diktatura njihove mentorke.

Serija se trenutno emituje na kanalu ABC i sada je pauza na polovini druge sezone. Mene je pre otprilike dvadesetak dana ’’prevarila’’ ortakinja da odgledam prvu epizodu. Ima tih momenata kada se ne biste odvojili od laptopa i poneli bi ga na posao samo da neprestajete sa gledanjem.

Često se dešava da prva sezona serije bude izuzetna, a svaka naredna lošija. Jednostavno, da u onim narednim opada kvalitet. Ovde to izostaje. Ako bih pak morao da odredim rezultat između prve i druge sezone, dok uz srdačnu preporuku krajnje nestrpljivo čekam nastavak emitovanja u februaru sledeće godine, nedvosmislen odgovor bio bi: nerešeno. I naravno, sve do sada snimljeno proždrao sam za dva i po dana đuture, pa sada spremam optužbu protiv nje za podvođenje starijeg punoletnog lica na gledanje serije koja ti ne dozvoljava da prestaneš s pomnim praćenjem sve dok se ne završi. :)

Nikola Ćupas