Ovaj grad... Svaki dan prolazi isto, samo je drugačije osvetljenje pod kojim sivilo menja nijanse. Svakog jutra niču novi zidovi, sve ih je više, dok ti spavaš, neko u mračnom ćošku haustora ispisuje nekakva drhtava slova. Šta se to događa ispod moga prozora, kakva je to vizija?Ustaješ, budiš se, izlaziš na ulicu i  gledaš u zidove, gledaš da li ti neki od njih poručuje nešto novo. Još par novih redova zapišeš u prolazu u svoj notes, sklapajući priču punu buke i besa, sastavljenu samo od parola sa zidova. Pokušavaš da joj daš neki smisao. To je danas komunikacija. Ćutimo i uvek samo ćutimo, penjemo se dugačkim stepeništima na visoke terase da uhvatimo malo sumornog sunca i da pogledamo ovaj grad iz neke druge perspektive. Međutim, perspektiva se teško menja, jedino što možemo je da udahnemo malo vazduha, odsanjamo letenje iznad svih tih antena, repetitora i svetlećih reklama, ali retko ko ne pogleda dole, vuče nas zemljina teža, sve što vidimo je mrak, sve što osećamo strah, ispred mene samo zidovi... Spuštamo se opet i tražimo suštinu u mračnim rupčagama, negde ispod površine, negde iza zidova, negde posle ponoći kada se slegne prašina sa asfalta i vazduh raščisti od udaha popodnevnih davljenika. Pogledaj oko sebe, svetla na zgradama se gase jedno po jedno, sada zidove uspavljuje mesečina.

Ovde je dan nestvaran, ovde je san umoran, ovde više nema nikoga, spuštam se stepenicama u neko dobro poznato dno ovog grada gde želim da čujem svoj omiljeni lokalni bend. Ne želim da budem sam sebi dovoljan, tražim priliku da razmenim koji ukradeni stih u prolazu da kao odgovor dobijem makar i eho koji se razleže u prostoru daleko negde, negde, negde, negdeee. Za svaki slučaj nosim marker, možda usput, dok me savladava umor na putu do kuće, neki zid poželi da podnese izliv moje inspiracije, možda te reči sutradan nekome odrede ritam koraka.  
Ako me pitate šta je PlasticSunday u muzičkom smislu, rekla bih vam da je to fuzija svega onoga što se skupilo unaokolo, na svim ulicama ovog grada: užurbani koraci, neke reči očajanja što se razaznaju u masi i postaju moto nove umetnosti – ovde više nema pravila, spontano sklopljena poezija od par reči o usamljenosti, ritam sivila i jednoličnosti koji odjekuje kroz sve fasade, melanholični, duboki bas kao raspoloženje s kojim se budimo svakog jutra (ono stanje između sanjarenja i navikavanja na realnost). Iz gradske buke, neujednačenih koraka i kakofonije glasova pokušaj da izvučeš makar neki ton, makar neki pevljivi refren. Kad te ovaj grad satera u najmračniji ćošak, zidovi su i dalje tu, ali usresredi se na zvuk. Moje misli, moji snovipronašle su svoj ritam, uspevam da lebdim, izolovan, skučen, ali ipak na pravom mestu gde sam došao vođen putokazima sa zidova.

foto: HC arhiv
Vremenom, kao da postajem svelakši. Moj psihodelični alter ego provirio je iza ogledala napuklog od silnih zvučnih vibracija. Ponovo me podsetio da se često spuštam u mračne rupčage da bih čula nešto novo. Krenulo je... Neki lagani tonovi, neki dugačak jednoličan uvod, izmeditirajmo malo za početak, jer ono što sledi razneće vas u komade. I najednom, žestok zvučni udar širi svoje koncentrične talase kroz prostor, zidovi su počeli da polagano podrhtavaju. Fuck! Više se ne čuje ništa. „Nasko, e... Sjebo sam kick...“ Naše uši i zidovi su izdržali, ali bubanj nije. Usledio je jedan prekid dok se ne reši problem sa instrumentom. Music to play in the dark kao intermezzo... U iščekivanju vreme kao za inat prolazi sporo. Ovaj grad ipak ume da ponudi rešenje. Nastavak još žešći. Eksplozija fantastičnih mislistvara se u glavi, pitam se da li sam i dalje siguran u samo svoj srećan san. Već u sledećem trenutku žestina je tolika da ponavljam reči refrena ne osećam se dobro i skoro pa da počinjem da verujem u njih. Straight Mickey and the Boyz stvaraju pred nama svoju kreativnu buku pomešanu od blues, funk i punk elemenata sa mnogo improvizacije na sceni. Suština je pokidana naglim pokretima prstiju, neartikulisano dranje skladno se uobličava u misao – Da, ovo je muzika, glasna, moćna i neobuzdana, ona čini da zidovi nestanu, makar na trenutak.

Ana Nikolić