Posle kraće pauze nastavljamo sa serijalom tekstova u kojima nalazimo priče u spotovima, a dobar povod za to je muzički video benda Organizam za pesmu „Hjuman“. Ova kratka, ali vrlo energična pesma i njen video donose neke novine na našoj sceni i daju primer drugim autorima koliko je važna promišljena veza između pesme i njenog spota.

„Hjuman“ je priča koja sažima totalitet ljudskog života u najvažnije trenutke jednog čoveka. Kao i muzika ovog benda, ona donosi polaritet između tragičnosti koju ne možemo da poreknemo, ali i komičnog efekta koji se postiže tekstom ili samim slikama u spotu. U ovom kratkom videu sudaraju se te dve polarnosti i u samo dva i po minuta spota mi doživimo toliko različitih emocija da nam se čini da smo pogledali čitav film. Ova priča je zapravo moj pokušaj da shvatim zašto sam ostao hipnotisan ovim spotom.

Svaka sekunda ove pesme i videa je važna. Spot počinje slikom pozornice i čujemo odbrojavanje takta palicama, a onda se zavesa razmiče uz veseli ska ritam. Takav početak obećava zabavu, a to otvaranje scene nagoveštava da smo mi posmatrači neke predstave, nečega što je tu radi našeg uživanja i zabave. Ta manipulacija je vešto izvedena jer mi ne očekujemo da će predstava koju gledamo da bude odraz naše stvarnosti i da će one tamne siluete ličiti na nas. Pred nama se od početka pesme razvija jedna farsa o ljudskom biću, o malenoj lutki koja se mehanički pokreće vučena koncima iza scene. Sviđa mi se grubost u izgledu silueta, vidljivost tih niti koje ih drže jer one naglašavaju osećaj da posmatramo predstavu, ali ako se samo na trenutak izmestimo iz tog položaja posmatrača tuđe sudbine, primetićemo okolo iste konce naše rasparane sudbine.

Sam naslov pesme sugeriše stav autora o tom globalnom svetu u kojem je engleski jezik veza među svima nama. Zamena naše reči „čovek“, za engleski izgovor „hjuman“ banalizuje tu ideju da postoji jedan jezik koji spaja ceo svet i omogućava nam da se razumemo i pored naših različitosti. Naslov pesme sugeriše upravo istinu o tome – ne razumemo se i nismo bliski jedni drugima, iako smo svi ljudi, ali naše konce raspliću neke tuđe ruke. To mi je podjednako smešno i tužno, jer reč „hjuman“ sve vreme podseća na sudbine naših glumaca u stranim fimovima koji zbog svog akcenta uvek glume teroriste ili neke poremećene likove, a u isto vreme, ako se na trenutak zapitam, jasno mi je da se sve vreme govori o čoveku, o onom preko puta mene, kao i o meni. Mi smo ti ljudi koji imamo jedva dvadesetak sekundi u spotu da se poigramo loptom, a već od tog trenutka kreće fabričko privikavanje na institucije i njihove predstavnike. To je savršeno prikazano u sceni školskog časa (00:24) gde glava učenika polako pada dok profesorka objašnjava samo jedan od apsurda koje ćemo usvojiti tokom života kao nepromenljivu zakonitost: 1+1=3. Kao posmatrači mi ne doživljavamo empatiju sa tim čovekolikim figurama koje se mehanički pomeraju po sceni jer mi ih vidimo kao lutke u sceni za našu razonodu, ali ako samo na trenutak primetimo neku sličnost sa realnošću, postoji mogućnost da uvidimo da je to priča o nama, mi smo taj „hjuman“, taj tužni čovek koji pet sekundi ljubavi menja za ostatak života u kojem ga iskorišćavaju (da ne kažem jebu) isprogramirane institucije.

Ako ovaj spot posmatramo kao sažetak jednog ljudskog veka, više mi nije toliko smešno što je njegov veći deo posvećen tom odnosu između onog za govornicom i čoveka koji se kretenski osmehuje zaveden praznim govorom i novcem. Pa to su naši životi u kojima nema mesta za radosti, za ljubav i igru, jer mi smo toliko opterećeni time šta rade naši poslanici i s kim se premijer sastao, iako ne vidimo nikakve koristi od toga. Mi smo ti koji stojimo i poslušno klimamo dok čekamo da nas uzica povuče i usmeri. Najbolji su mi ti momenti gde vidimo istovetni kadar u kojem govornik maše desnom rukom, a u njoj se iz scene u scenu smenjuju simboli i predmeti – od znaka dolara do kalašnjikova. To izaziva komičan efekat, ali samo ako posmatramo onog „hjumana“ na uzici kao nestvarnu lutku. Ako slučajno primetimo sličnost sa stvarnom situacijom, možemo da uvidimo da je to onaj magični trik kojim nas zavode kad nam mašu ispred lica slikama neke bolje budućnosti, nekim velikim novcem i gradovima na vodi, a realnost je potpuno drugačija. Krajnji ishod te pasivnosti i poslušnosti prikazan je u sceni u kojoj vidimo siluetu vojnika, a u pozadini se prikazuje neki vojni arhivski snimak (meni liči na nešto iz I Svetskog rata). Vojnik mirno stoji dok mu glava polako pada na grudi, a u pozadini vidimo razaranje i smrt koju donosi rat, isti rat u koji su nas polsali oni sa govornice. Taj spoj između komičnog i tragičnog, između realnosti i scenskog, u tom trenutku je najvidljiviji (01:48), tu nam se naglašeno stavlja do znanja da je sve to priča o nama, mi smo taj čovek koji služi kao igračka drugima, mi smo ti koji će da preskaču bodljikavu žicu u eksplozijama, mi smo pioni u tuđoj igri, topovsko meso u dogovoru bankara i političara...

Poslednja scena daje ubrzanu sliku prolaznosti jednog života, a slika pred spuštanje zavese me stavlja u rebus – da li nam autori poručuju da taj susret starca i novog deteta označava dalje, beskonačno ponavljanje iste radnje ili je taj starac podučio mladog da promeni neki korak u životu. Spot se završava spuštanjem zavese – to je kraj farse, kraj nečijeg života, sigurno tuđeg života, ali možda i našeg... Da sam ovu pesmu čuo odvojeno od spota, verovatno bi mi više smetala upotreba psovke u refrenu. Ne smetaju mi vulgarnosti u tekstu, ali ona dolazi do izražaja ako se toliko ponavlja kao u refrenu i na neki način snižava značenje cele pesme, jer to onda postaje kao neka lakrdija. Ovakvim muzičkim videom su presekli tu bukvalnu sliku gde je hjuman seksualno zlostavljan i dali su nam prenesenu verziju – ta reč u ovom kontekstu znači nešto drugo: izrabljivati, upropašćavati, iskorišćavati, uništavati, a nerazuman i malouman je vaspitač i profesor, predstavnik vlasti, poslovođa i bankar, svaki iz te institucije nad nama. 

„Organizam“ je ovim spotom i pesmom pokazao da nije odustao od svog originalnog izraza i protesta protiv sveta koji nas okružuje. Ovim delom dali su nam sliku po kojoj možemo da se upravljamo i da prepoznamo kada naš život počne da sliči na tu farsu sa pokretnim siluetama.

 
Andrea Kane