I tako se završio, po meni, najlepši deo godine u mom gradu. Dani kada traje Nišvil jazz festival. Dani kada grad liči na grad, onakav kakav bi volela da bude češće. Kada se na ulicama po centru i Tvrđavi oseća jedna drugačija energija, kada sve izgleda lepše i drugačije. Kada moji drugari iz Beograda dođu u Niš jer imamo nešto što oni nemaju.

   Sedim sa bendom „The Jam Station“ i sumiramo utiske i pričamo, ja kao publika, oni kao učesnici.
  Počinjemo sa njihovim uvodom i poređenjima sa festivala u Banskom, bratskog internacionalnog jazz festivala u malom zimskom odmaralištu. Ove godine oni su bili predstavnici Srbije i Niša na tom festivalu i oduševljeni su prijemom kod publike i samim festivalom. Mada na jednostavnijem nivou, festival koji pod pokroviteljstvom EU i bugarskog Ministarstva kulture, festival koji snima i prenosi bugarska nacionalna televizija i radio, na kojem učestvuju muzičari iz celog sveta, dosta onih koji su bili i deo Nišvila. Njihov nastup je u Banskom prošao veoma zapaženo i naterali su publiku da ustane sa svojih stolica, zaigra uz njihov bluz i popne se na binu. Ove godine su zatvorili program na Nišvilu jednim sjajnim koncertom.
 

   Kao i svake godine, već tradicionalno, Nišvil nailazi na sve bolji prijem kod publike i sve gori prijem kod medija i institucija. Nasmejao me gospodin Blagojević opaskom na prvoj konferenciji za štampu, kada je rekao da je problem sa dobijanjem dozvole za korišćenje prostora kod izgorelih ateljea privukao pažnju medija. Kao, ako je to razlog nema veze, neka se priča o tome. Inače je novi stejdž ove godine na toj prelepoj livadici bio najatraktivniji i najzanimljiviji jednoj široj publici. Onoj koja možda nije došla zbog samog festivala već zbog žurke, ali je sa sobom ponela ime Nišvila negde u glavi. Čula sam jednu devojčicu kad kaže drugoj: Idem u Tvrđavu, ima neki Nišvil.
 

   Dva dana uvoda na River Stage posvećenih liku i delu Šabana Bajramovića, sa programom koji mogu nazvati World Music, nastavljaju se zaista bogatim programom u Tvrđavi na dva otvorena stejdža, Open i Youth, i svakako programom na glavnoj bini. Fenomenalan i raznovrsan prateći program, sazdan od filmova, izložbi i strip-radionica, zatim Jazz For Kids i dnevni program u centru grada.. Činili su naš grad tih dana metropolom. Ulice prepune stranaca, volontera i sugrađana koje teško mogu da sretnem drugim danima.

   Zašto nam je neophodan Nišvil? Zato što su drugare iz „The Jam Station“ u Banskom ljudi pitali: Je l' ste vi iz Nišvila? Za Nišvil su čuli, ne znaju šta je Niš. Zato što je devojka iz Amerike došla u Niš da volontira na festivalu. Zato što su gosti i učesnici otišli sa jednom pozitivnom slikom o nama. A mi? Gde smo mi kao domaćini u svemu tome?
 

   Pitam ih da uporede iskustvo sa festivala koji je besplatan i podržan od kulturnih institucija i projekata sa multimedijalnom kompanijom zvanom Nišvil. Naša podrška ide u negativnom smeru do te mere, da ni ta četiri dana ne možemo da se suzdržimo od seljacizma i dramenbejsa koji je cepao iz Klinike. Ili turbo-folka onog pored reke. Naravno, to su privatni posedi, imaju sva prava da rade šta žele. Ali po meni ista priča, da se ne prepoznaje više dobro ili dobro svih nas. Jer nije samo Ivan Blagojević zaradio te nedelje nego i grad. A i Srbija. Ako ćemo o parama, koje su trn u oku mnogima. Ako ćemo o lepoti, onda mu tu nema premca. Jer svojom firmom i spostvenom organizacijom ovog festivala radi za sve nas na nekom meta-nivou. 

   Kako smo uporedili ovaj festival sa drugima, koji su potpuno pod kontrolom gradskih organa kulture, jedino što možemo da zaključimo je da oni koji odlučuju o našoj kulturi negde debelo greše. Ili ne znaju kako to treba. Ne znam šta je gore. Ali ako sretnete gospodina Blagojevića tri puta za veče, kako tumara znatiželjno od stejdža do stejdža i lično prati kako se sve odvija, onda treba da nam bude jasno koji je recept. Što, nije mogao da se uvali u neku stolicu u VIP loži i uživa? Da mu neko prepriča i raportira da su svi lepi i dobri? 

   Ono u čemu smo se složili, tako ćaskajući, je da Nišvil treba da ostane ovakav i nezavisan od Institucija, koje sa lakoćom daju prostor narodnjacima i podržavaju festival „domaće“ muzike. Nezavisan, uz jednu prećutnu formu i našeg ličnog angažmana kao sugrađana i umetnika ili učesnika kojima ovaj festival znači. Nas kojima Tvrđava izgleda tužno kad cirkus ode iz našeg grada. Nas kojima je prosto žao da isečemo narukvicu sa ruke u ponedeljak i nostalgično nosimo majice sa znakom Nišvila. 
 

   A kome smeta Nišvil? Iskreno, ja ne poznajem takve. Možda sam srećan čovek, ne znam. Možda oni dole sa reke uz zvuke turbo-folka ili oni koji su mislili da je na Midnight Jazz Stage neki Tuborg party. Slušam Benija dok pričamo o istorijatu Nišvila, kako se razvijao od malog dvorišta u Dušanovoj do velikog internacionalnog festivala sa organizacijom na zavidnom nivou, volela bih da se sa Nišvilom tako razvijao i Niš. I drago mi je što smo na neki način deo toga i što ovi mladi talentovani ljudi koji sviraju sa njim učestvuju u tome i prepoznaju značaj i vrednost ne samo programskog dela Nišvila, nego značaj i vrednost Nišvila kao nečega na šta svi kao grad treba da budemo ponosni. A ne da banalnim postupcima kao što je ostavljanje zaključanih vrata za Carevu izložbu ili napad na Peđu Blagojevića, novinara Južnih Vesti, pokušavamo da sapletemo jednu od retkih pravih stvari kojima možemo da se kao grad pohvalimo. Zamislim samo da Ivanu Blagojeviću neko da na korišćenje Niš kao što koristi Tvrđavu. Ponavljam se tako, svako malo. 
 

   S moje strane, sve pohvale. Ali sve. Kao posmatrača, naravno. Znam da je bilo teško i naporno, da su ljudi iz organizacije u nedelju bili bez glasa. Da je sigurno bilo problema i propusta. Verujte mi, nismo primetili. Hvala vam što ste nam opet pružili jedno predivno festivalsko raspoloženje. Hvala svim učesnicima i volonterima. Na svoj način, svi ste dali deo sebe. Onima koji pokušavaju da urade nešto za ovaj grad, ili barem misle da rade nešto dobro, Nišvil treba da bude primer. Nema ništa odmah, nema ništa lako. Onima koji sede u foteljama i primaju raporte samo mogu da poručim da tamo i ostanu. Naše galaksije se ne dodiruju, svetlosnim godinama smo daleko jedni od drugih. Mi koji volimo svoj grad ne treba da ga volimo samo na fejsu ili ponekad. Ima stvari koje su za sve nas, ima stvari koje ne možemo da promenimo ali ima stvari koje možemo i treba se držati toga.
   Ja sam iz Nišvila. A vi?

txt: Olja Wagner
foto: Predrag Popović