1991. godina je bila presudna za cijelu svjetsku rokenrol scenu. Došlo je do, ono što bi neki definisali, smjene generacija. Nove, mlađe generacije sa samog kraja osamdesetih godina su tražile svoj vizuelni i audio identitet i interesovanje ka velikim i afirmisanim bendovima je počelo da opada. To je bio period kada su stvoreni zametci Grunge scene, period kada su rođeni Soundgarden, Pearl Jam, Mudhoney i Nirvana. Svi oni su u tom periodu izdali albume koji su oblikovali i definisali Grunge scenu na samom kraju osamdesetih i početku devedesetih godina, ali je Nirvanin „Nevermind“ ostao upamćen kao de facto album oko kojega se sve okrenulo, kada je Grunge osvojio i pokorio svijet. Tačka okretanja univerzuma zvani Grunge. Objektivno gledano i nije bilo baš tako jer su svi navedeni bendovi, i još podosta drugih, takođe izdali albume koji su jednako kvalitetni kao „Nevermind“, jedino što nisu bili toliko komercijalno uspješni. Neki od razloga tolikog planetarnog uspjeha upravo „Nevermind“ nad ostalima su sigurno apsolutna Kurtova posvećenost svirci bez ikakvih ograničenja, odabir najboljeg studija, i naravno, mladost i dobar izgled koji su Kurta pretvorili u sex simbol. (Prodaja njegovog izgleda je počela ubrzo. Kurt je od tog perioda pa sve do smrti, uvidjevši licemjerstvo jednog dijela publike i muzičke industrije, nastojao da radi sve što može da ih uvrijedi, izvrne ruglu, ocrni, i zato su njegovi koncertni i televizijski ekscesi bili sve češći i gori. Na to dodajte i heroinsku zavisnost, ženidbu sa Courtney Love, te rođenje kćerke Bean Cobain i sva grozna priča oko njenog rođenja kao beba narkomana. Nažalost, Curt nije shvatao da je samo hranio veliku mašinu i da ga je ona svakim danom izgarala sve više dok ga nije u potpunosti i uništila.) 

Nije Nevermind bio katalizator ogromnih promjena, ali je zasigurno najozbiljnije i najbučnije markirao ovu tranziciju dviju generacija. Markirao je i utvrdio promjenu kursa u kome se scena kretala i upumpao novu, svježu krv, nove ideje, mladost, bunt koji je hronično nedostajao, mladalačku nebrigu prema posljedicama i širom otvorio vrata muzičkog biznisa cijeloj jednoj novoj generaciji sa radikalno drugačijim muzičkim ukusom. Barijere među žanrovima su počele polako padati, percepcija muzičkog biznisa se brzo mijenjala, jedno novo i uzbudljivo vrijeme je započelo – i brzo završilo nakon što je i ta generacija odrasla a muzička mašinerija vidjela gdje je profit. No, dok je trajalo, mladi su ponovo preoteli baklju starim i već usmrđenim dinosaurusima koji su samouvjereno zavladali scenom i pokušali da zadrže monopol. Kao malo puta do tada, scena je pretrpjela jaki šok, koji je sa dolaskom digitalne revolucije bio još i jači. Grunge je samouvjereno zavladao srcima i ušima cijele mlađe publike, a Nirvana sa „Nevermind“ je bila na vrhu vala, a da bend nije ni bio svjestan totalnog ludila do nekih otprilike godinu dana nakon izlaska albuma. Kako je došlo do toga da „Nevermind“ bude ovakva bomba? 

Kako to da je jedan skoro nepoznati bend iz Seattlea (dobro, Aberdina, Olimpije kako god ga doživljavate) oborio kralja popa (Michael Jackson) i u roku od četiri mjeseca, od dana kada je album objavljen, smjenio njegov album „Dangerous“ na prvom mjestu Billboardove top liste albuma? Najkraći, i možda i najistinitiji odgovor bi bio da su se zvijezde poklopile. Prvo postava - Kurt Cobaine, Krist Novoselic i Dave Grohl (ili, Kudt, Curt ... Christ, Chris, Kris ... oboje su se igrali svojim imenom). Svi su oni tada bili klinci, ali ne potpuno bezglavi klinci, već sa jasnom vizijom da te pjesme snime što bolje mogu. U studiju su dali sve od sebe i instrumente i sebe nisu štedili jer su znali da im inače ne gine posao u nekoj fabrici ili život na ulici. Drugo, imali su pjesme nevjerovatnog potencijala. Treće, studio (Sound City) je bio najidealnije mjesto za snimanje jer zaista je imao nevjerovatnu akustiku (pogledajte Dave Grohlov film „Sound City“). Četvrto, producent Butch Vig. Iako Kurt nije bio zadovoljan sa finalnim miskom zvuka (ono što čujete danas na albumu, a htjeo je prirodniji zvuk koji se čuje na „In Utero“ albumu) i često ga kritikovao, ostaje da je dosta radikalan Butch Vigov miks zvuka ipak jedan od glavnih aduta albuma. U prilog tome ide i pjesma „Something in The Way“ koju je Kurt snimio iz prvog pokušaja na gitari sa pet žica ispred Butch Viga koji je držao mikrofon. Naknadnom manipulacijom i dodavanjem čela se došlo do krajnjeg rezultata, pjesme koja je omađijala generacije (dok je gitara za „Territorial Pissings“ snimljena direktnim „ubadanjem“ gitare u miksetu i tako je dobijen onaj karakterističan zujeći zvuk, tako idealan za ovu agresivnu pjesmu a jako nepoželjan u bilo kojoj drugoj situaciji). Pa mi recite da su svi ovi detalji bili samo koincidencije, igra prirode i fatuma. 

Gledano iz današnje perspektive, i dalje izgleda nevjerovatno kako je „Nevermind“ u vrlo kratkom roku pokorio cijelu svjetsku rokenrol scenu. Prvi singl i spot za pjesmu „Smells Like Teen Spirit“ je već prvim emitovanjima izazvao buru među najmlađom publikom. Ludilo je krenulo iznenadno i neviđenom silinom, a album i sve pjesme na njemu su bile rušilačke himne cijele jedne generacije. Ređale su se „Come as You Are“, „Lithium“, „In Bloom“, „On a Plain“, „Stay Away“, „Drain You“, „Territorial Pissings“, „Something in the Way“. Cijeli album je bio hit, od prve do posljednje pjesme. Koliko bendova na svijetu može da se pohvali da im je apsolutno svaka pjesma, od prve do posljednje pjesme na albumu, bila hit? (Ovdje moram spomenuti kuriozitet da su u istom tom periodu i Guns ‘n' Roses, Soundgarden i Pearl Jam izdali albume koji su praktično bili hitovi od prve do posljednje pjesme). A danas? Danas se snimaju većinom singlovi. Mali je broj iskrenih entuzijasta koji objavljuju albume od integriteta, dok ovi „singlaši“ prodaju muda za bubrege - jednu dvije pjesme koje uhvate uho publike a ostalo su samo tupave baladice da popune prostor na disku. Zato je „Nevermind“ jedan nevjerovatan album koji i danas plijeni svojom furioznom energijom i baca slušaoce u trans – jedan od onih rijetkih iskrenih i nepatvorenih albuma urađenih po formuli apsolutni uspjeh ili propast. 

Nikola Franquelli