Ovaj je bend nastao pre više od dvadeset godina, tačnije 1991. Svoje kreativne rezervoare su punili svim dolazećim godinama i događajima koje su te godine nosile, kao i ljudima koje su odnosile. Negde 1998. prestaju sa radom, da bi se opet okupili 2012. kada su počeli ozbiljnije da razvijaju ideju o snimanju albuma sa svim davno zabeleženim snimcima. Godinu dana nakon toga, započeli su snimanje albuma u zagrebačkom studiju Kramasonik, gde su pored njim snimali i bendovi kao što su Punčke, Brkovi, Petrol, Stonebride, Žen i drugi.

Ha Det Bra je skandinavski izraz koji otprilike znači „zbogom“, što je zasigurno jedno od domišljatijih imena za bend koji je krstario hrvatskom undergroud scenom devedesetih. Prvi album ovih noise rockera, pod još zanimljivijim nazivom „Societea for two“, nosi četrnaest vrlo glasnih numera obogaćenih nelagodnim škripanjem i brzim tempom. Album je podeljen na dva dela, dve strane. Prva je „cup side“ ili strana šoljice, a druga „saucer side“ ili strana tacne. I nekako kroz slušanje albuma ti banalni nazivi i dobijaju smisla. Slušajući album, stvara se tamna slika okoline, osećaj gubitka ali i snage da se ne odustane. Osećaj kada ispiješ šoljicu kafe (u ovom slučaju čaja), spustiš je nazad, i želiš da okončaš sve, ali se ne odlučiš na takav budalast korak jer shvatiš da je sve svakako otišlo dođavola, i da bi tvoja žrtva bila beznačajna.

Prvo slušanje albuma ostaje u nelagodnom sećanju, ali kroz svako sledeće slušanje, uši sve više uobličavaju zvuk i on postaje više prijateljski nastrojen. On se pripitomi tebi, a ti se pripitomiš njima. Zanimljivo je što bend ne teži nikakvim proverenim konceptima ili šablonima, već se apsolutno vodi sopstvenim željama i sopstvenom intuicijom zvuka. Ako žele da naglo prekinu pesmu, prekinuće je, ako požele radijski refren, biće ga, ako im padne na pamet da bi skoro valcerski ritam upotpunio celinu, tako će i svirati, i to je vrlo bitna stvar koja krasi ovaj album. Zbog svega toga, na trenutke imate osećaj da slušate soundtrack u California punk stilu iz kakve video igre sa samog početka ovog veka (Crazy Taxi mi pade na pamet), zatim vas sve to podseti na kontroverznog Rob Zombie-a, na kraju čak i na Nirvanu. Manjkanje melodičnog zvuka i prevelika naglašenost visokih tonova uopšte ne predstavlja smetnju na ovom albumu, jer da je time omekšan i izbrušen, dobila bi se jedna slabo definisana i osrednja, isforsirana kreacija. Kroz pesme se javlja dosta veliki broj jednostavnih gitarskih efekata, istezanje i škripanje žica, feedback-ovi i naglašene visoke frekvencije. Bubnjevi imaju dosta arhaičan prizvuk, dok je bas gitara izuzetno lepo naglašena, nije mutna niti zaglušujuća, dovoljno glasna, a opet ne u prvom planu. Vokal je takođe neznatno distorziran, pa se time uklapa u kompletnu sliku, tako da se na kraju stiče utisak slušanja albuma sa presnimljene kasete, što je izuzetno zadovoljstvo.

Album je teže svraljiv, nikako ne traži drugu šansu, već ga jednostavno treba preslušati više puta i sprijateljiti se sa njime. Na početku će na silu da izbacuje vašu prljavštinu koju krijete ispod tepiha, sve dok vam ne stavi do znanja da to treba sami da uradite kako bi vam sutra lakše svanulo. Peva o jednom prolaznom vremenu i neprolaznim sećanjima, o trenutnim ljudima i njihovim večitim (ne)delima, a izveden je na jedinstven i jednostavan način. Ne želi i ne može da bude komercijalan, što je odraz ludačke hrabrosti koja danas izostaje. Ovaj album je kao dobra knjiga – i kada je hiljadu puta pročitate, i kada je znate napamet, opet ćete joj se vratiti kao da je prvi put čitate, u ovom slučaju – slušate.

Tihomir Škara