The Great Beauty (La Grande Belleza)
Helly Cherry
Godina: 2013
Režija: Paulo Sorrentino
Šta je to moral? Na samom otvaranju filma je citat Louis Ferdinand Celine
koji aludira na to da je život (i sam ovaj film), kao neko putovanje
„Jedan roman, ništa drugo do jedna izmišljena priča“. Da li je to moral?
Samo jedno putovanje, samo jedna izmišljena priča?
Italijanski film je seksi. Itaijanski film je izazovan. Italijanski film
kipti od uzbuđenja. Italijanski film je, samo na prvi pogled, lišen
morala. Na samom početku lijepi epiteti nikako se ne bi mogli izvući olako
i brzo iz rukava (prva je scena smrti u centru Rima kao na nekom
prelijepom platnu jednih od majstora srednjeg vijeka, nakon koje ide jedna
užasno duga scena bančenja, pijančenja, droge, karnalnih grijehova,
preglasne muzike i opšteg pretjerivanja), ali već nakon prve trećine filma
je jasno kao dan da je, i pored sve tame, užasa, sarkazma i moderne
dekadencije, ovo film o ljubavi, uvijen u mnogo slojeva ružnih priča i
prljavštine visokih slojeva društva, ali, ipak, sanjiva ljubavna priča
koja kulminaciju dovršava tek na samom kraju, a do kraja je dva sata i
dvadeset minuta kinematografskog Meisterwerk-a g. Sorrentina.
Kao i svaki pošteni italijanski film, i ovdje gledaoc nije zakinut od
zanosnih krivina i obnaženih grudi, leđa i butina nekih od najpoželjnijih
italijanskih glumica. Ima golotinje i provokacije puna kapa (!), ali nije
golotinja ona koja izaziva i prija. Očigledan je, i to vrlo uspješan
pokušaj režisera da golotinjom i mundanim pretjerivanjima dočara tamnu
stranu čovjeka i dosade onih koji imaju previše i ne znaju što da rade sa
samim sobom, da gledaoca, možemo reći, zgadi, i pokaže mu sve nedostatke
isključivo karnalnog zadovoljstva. Blagi flert, iskreni pristup, izraženi
intelekt, pažnja i dobronamjernost (i pored svih maski i uloga koje
glumimo i u realnom životu) i elegantno postupanje, upareni sa
besprekornom glumačkom elegancijom glavnog protagoniste (ah, kako bi se
Gospodin Šerbedžija uklopio ovdje sa onim njegovim nevjerovatnim pogledom
i uvjerenjem), na onaj originalni i jedinstveni latinsko mediteranski
način uzbuđuje i uzburka krv gledaoca i vraća ga u mladost kada je sve
dozvoljeno. To je majstorski potez ovog filma, majstorski potez kojim u
potpunosti opravdava najviše ocjene na filmskom festivalu u Kanu. To, i
nada koju taj isti glavni lik oživljava u onima koji je više nemaju, pa na
kraju i u sebi kada mu se učinilo da je više nema.
Scenografija filma je nevjerovatno jednostavna, a tako upečatljiva da
ostavlja čovjeka u bunilu i želji za još. Scenografija je u stvari
najljepši djelovi Rima, grada mladosti, grada svjetla, grada do koga svi
putevi vode, grada na Tibru uhvaćen umješnim okom režisera pri ranim
jutarnjim satima kada se grad budi ili u podnevnim časovima kada je grad
okupan u sunčevoj svjetlosti i sjenke su najkraće ostavljajući sva
nevjerovatna zdanja vidljiva u svom svome bogatstvu i raskoši doista
ostavljajući gledaoca bez daha i gladnim za putovanjima (nije ni čudo da
je ministarstvo turizma jedan od pokrovitelja filma). Muzika, prelijepi
grad na prelazu između proljeća i ljeta i dekadencija modernog društva.
Spoj koji ne može da omane.
Film nije čisti proizvod mašte i citat sa početka filma je tu da gledaoca
opusti i povede na pogrešan put, da mu odvuče pažnju, kako bi ga poslije
šokirao preokretom. Priča filma je i te kako realna - ružna, dekadentna,
prljava i bolesna od svih najgorih bolesti, ali u svom tom haosu ima
svjetla koje se pomalja i probija tminu. Film je o tom svjetlu koje se
nalazi na najnevjerovatnijim mjestima, i ono bliješti u tami kao rasute
zvijezde na nebu i nakon mnogo, mnogo godina, života i vjekova. Ne
propustite da pogledate ovaj film, ali ne dozvolite da vas uljuljka u
svoje skute. Uživajte u njemu ali čvrsto ostanite na zemlji i razmislite o
vašem životu.
Nikola Franquelli