Sirena za opasnost je besomučno urlala, a kada je konačno prestala, tišina se zlokobno spustila na mračnu ulicu. Nigde nije bilo nikog – senoviti trotoari, puste raskrsnice i semafori što uzaludno menjaju boje. Ubrzao sam korak i nisam stao sve dok me žuta svetlost kafanskih prozora nije pozdravila. Uleteo sam kroz otvorena vrata.
Kafana kod Tode zapravo i nije kafana u pravom smislu te reči. Nema tu boemštine, patosa i sevdaha, nema raštimovanog benda tamburaša niti rumenih i znojavih bedevija da igraju po stolovima. Nema pesme, nema poezije i nema čežnjive potrage za crnim devojačkim očima.
Tu je samo konobarica Maca što je onomad pretukla onu ludu Čehinju, žuta svetlost gole sijalice, štrokave mušeme i zidovi prekriveni (preterano sladunjavim) akvarelima starog Mostara.
Nije mi jasno zašto sam baš to mesto odabrao da u njemu satirem nedelje, mesece i godine.
– Pojilište - nehajno odgovaram prijateljima kad me pitaju, svestan da je prava istina, ako uopšte postoji, daleko čemernija; to mesto je dom.
Ali, niko nije rekao da se ukućani moraju voleti. Večeras je, vidim dok ulazim, ekipa proređena; kao što se i moglo očekivati. Samo su najgnusniji, najžilaviji i najočajniji večeras ostali u gradu. Svi kojima alkohol i žabokrečina nisu udavili mozak, već su uveliko utekli na plac. Ili su bar ostali kod kuće.
Tu su Ranko i čika Mikica. A tu je i ludi Velimir koji kad je pijan – a uglavnom jeste - uživa u zvuku svog glasa i vrlo je izdašan sa dramskim pauzama. Možda čak i previše. I ne samo to – od nevoljnog slušaoca zahteva nepodeljenu pažnju i samostalnu sposobnost zaključivanja. Da ti bubne opne prokrvare. Matora tetka Anka je takođe došla – i ona mnogo priča, o svojoj slikarskoj karijeri uglavnom, ali bar hoće da pusti čoveka na miru ako joj se plati piće.
Mrmljam pozdrave dok se užurbano provlačim do šanka. Večeras zamalo da zakasnim. Kada se konačno dokopam izgrebane lakirane drvenarije, mogu da odahnem i da se osvrnem – jad, beda i dim. Kao i uvek.
- Pivo?- smeši se Maca krezubo.
- Pivo- potvrđujem neodlučno. – Ili možda bolje vinjak.
Večeras nije bilo koje veče, smišljam sebi opravdanje dok srčem ćilibarsku tečnost. Večeras se valja smiriti i opustiti. Samo kad ludi Velimir ne bi urlao.
- Podsetiću te, druže, šta uvaženi Jermej Parnov piše o magu Hermes-Totu i njegovim zlatnim pločicama, kao i međuodnosu sveta živih i sveta mrtvih... - viče budala.
- Stručnjaci prognozirajuda će ove godine da bude gadno - kaže mi konobarica Maca dok glanca čašu. –Velja je čitao u novinama pa se previše uzbudio.
- Bole me kurac - odgovaram, nategavši vinjak. Spuštam čašu na musavi šank. – I za Velju i za prognozu. Daj još.
- ... doista, ja sam sen sebe samog, jer to je... - Velimir je na vrhuncu dramskog iskaza.
- Je l’ se seća neko kako je gadno udarilo devedeset i osme? - upita slikarka, tetka Ankica, nikog posebno.
- I to je! - Velimir didaktički podiže prst, mrko osmotrivši Anku. – I to je samo zato što u svetu ništa ne propada sasvim i nikom dano nije da sav umre! Smrt nije savršenija od života - uporan je. – A u zemlji Mozraim, koju mi zovemo Egiptom...
Ne mogu više, mnogo me nervira. Okrećem se, ali pre nego što stignem da bilo šta kažem, čujem gromoglasni hercegovački naglasak.
- Oj, Vel’mire! Dosta s tim! - izlazi gazda Todor iz magacina i kao znak da je ozbiljan, maše daljinskim upravljačem i pali televizor u uglu iznad frižidera. Na prvom je filmski maraton; isto i na drugom, pa i na trećem kanalu. Siguran znak da je napolju stvar ozbiljna. Tek iz četvrtog pokušaja, Todor nalazi stanicu sa narodnjacima, i tako je ostavlja. Zurle i klavijature ispuniše prostoriju.
- U pitanju je specifičan položaj zvezda - nastavlja Velimir, nakon što je video da se gazda Toda vratio u magacin. – Sve je Parnov lepo objasnio za one koji umeju da čitaju, zašto će ove godine udar biti baš jak...
- Je l’ se seća neko kako je gadno udarilo devedeset i osme?
- Ja sam čuo - čika Mikica zapali cigaretu – da su to sve Amerikanci smislili. Lansirali su one, kako-se-zovu, pametne satelite i onda šalju zrake, pa kad god prođu iznad nas...
- Kakvi Amerikanci, budalo! Čuješ šta ti pričam! Kada se konstelacije poklope, po kabalskim proračunima...
- Ma ne bre, sve je to u hrani - odvraća debeli Ranko - Uvozi se genetski modifikovana hrana pa i mrtav popišmaniš...
- Ej, bre... Je l’ se seća neko devedeset i osme? - Ankica je uporna.
- Nema to veze sa jebenim Amerima i genetskom hranom! Sve je zapisano u jebenim zlatnim tablicama Hermes-Tota! Svake godine na jesen, uklete duše...
- Vel’mire - izlazi Todor iz magacina, s dve gajbe piva u rukama. – Jednom sam te upozorio, slijedeći put letiš napolje...
- O Todo, jebem ti ja mater! - odvraća pijani Velimir, vitlajući praznom flašom piva kao dirigent. – ’Oćeš li me pustiti da kažem...
Tišina se spušta na kafanu. Ovo će da bude zabavno, mislim se, gledajući stameno lice čika Tode.
- Ne. Neš’ mi jebat mater - primeti Todor, glasno lupivši gajbicama o pod. Odlazi iza šanka, uzima čekić, gvozdene klinove, venac belog luka, krst i batinu, pa tako natovaren, malo stomakom a malo laktovima, gura unezverenog Velimira napolje iz kafane.
- Ma samo sam se šalio... - pravda se budala, ali uzalud.
Nakon što ga je izgurao, Todor se popeo na stolicu, zakucao klinove u dovratak, pa na njih okačio venac belog luka i krst.
- E tako - reče, obrisavši ruke o pantalone – ko je uš’o uš’o je, ko nije nije.
Svi smo ga bogobojažljivo posmatrali. Veseli osmeh se razli po licu boje oraha. – A ništa ne brinite, dječaci, kafana radi cijelu noć!
Uzdah olakšanja prostruja prostorijom. Svi se vratiše svom piću u blagoslovenoj tišini, pomućenoj samo trubačima sa televizora i potmulim Velimirovim dozivanjem ispred kafane. Kukao je još neko vreme, pre nego što mu se glas izgubio u horu nemrtvog zavijanja. Kad su postali preglasni, Todor je zatvorio vrata i pojačao televizor.
- Je l’ video neko šta je uradila Borusija? - upita Ranko uz gutljaj piva, odsutno gledajući pevačicu na ekranu. Razgovor se blaženo kotrlja pored mene. Mogu da odahnem. Večeras je, na kraju krajeva, moje veče.
I baš mi je drago što sam ušao na vreme, a vidim i da se slikarka sprema nešto da mi kaže.
- Maco, daj dupli - rekoh – i Anki šta će da popije.

Filip Nikolić