Moonspell tokom godina nikada nisu bježali niti su se bojali eksperimentisanja i plivanja u vodama drugačijih žanrova. Može se slobodno reći da su jedan od bendova sa najliberalnijim stavovima. Čas su bili nevjerovatno melodični gothic, čas eksperimentalni elektrik pitaj boga što, pa onda agresivni zli black, pa su sada uveli i velike orkestracije ne bježeći od istočnjačkih aranžmana (interesantna je ova činjenica i proboj istočnjačke melodije baš u ovim kontroverznim vremenima. Vjerovatno istorija Portugala ima ključnu ulogu, barem kod Moonspell), ali uvjek su bili odlični u onome što rade jednostavno jer su pratili svoja interesovanja i osjećanja, a ne potrebe i želje tržišta. Zato su danas jedan od najcjenjenijih bendova, jer nikada nisu izdali niti sebe niti fanove.

„Extinct“ ne donosi neke velike iskorake u muzici benda. Može slobodno da se nadoveže na prethodni „Alpha Noir Omega Black“ ali donosi pregršt dobrih pjesama i par iznenađenja. Moonspell su jedan od rijetkih bendova koji će od pop hita napraviti metal monster i to je jedno od većih iznenađenja na albumu. Naime, „The Last of Us“ je pop pjesma. Pop šlif, pop refren, pop elementi, ali krajnji rezultat je metal pjesma koja odlično zvuči jer Moonspell znaju posao, i svaka im čast. Bio ovo kalkulisan ili sasvim prirodan i neočekivan potez, odličan je bez imalo dvoumljenja. A i „Funeral Bloom“ je urađena na istom principu. 

Vrlo zanimljivo i jako efektno su iskoristili melodije bliskog istoka u pjesmi „Medusalem“ (Rotting Christ su već ovo uradili na prethodnim albumima, ali prvi čovjek koji je ove melodije spojio sa rokenrolom je bio Robert Plant još osamdesetih godina). A onda dolazi „A Dying Breed“, pjesma od koje prokulja krv u buri emocija dok je Fernando ubrzo svojim glasom zaledi!

Pjesme „Untill We Are No Less“ (Untill We Are No More“), „Doomina“ („Domina“), „The Last of Them“ („The Last of Us“) i „The Past is Darker“ („The Future is Dark“) su četiri bonus pjesme na limitiranom izdanju albuma koje su drugačije prepjevane/aranžirane i predstavljaju pogled iza kulisa u radu jednog od najvećih metal bendova današnjice. Jeste da su to tehničke varijacije jedne zadane teme, ali za razliku od šturog remixa, sve imaju svoj život što ih čini posebno interesantnim. Omot je još jedan vrlo uspješan rad Seth Siro Anton (Septicflesh, Chaostar) koji je dočarao liniju između ovog i paklenih svjetova. Njegovi posljednji radovi su toliko realistični da se više ne poznaje granica između mašte i zbilje, konstrukcije i (ne)prirode. Album je objavljen u nekoliko formata i svaki ima drugačiji omot na kojima je Seth Siro pustio mašti na volju. Ali, koliko je tu stvarno mašte? 

„Extinct“ ne donosi nikakve epohalne promjene, ali je još jedan u nizu vrlo uspješnih albuma u karijeri benda. Nemaju običaj da se često ponavljaju pa me već sada interesuje što će idući put uraditi. 

Nikola Franquelli