Empathy Soul Project je bend koji se pre par godina pojavio na zrenjaninskoj, dosta nevidljivoj ali glasnoj sceni. Za momke se tada znalo jedino kroz priče i reklamu od usta do usta. Svaki od članova se bavio nečim sa strane, pa je to razlog zašto je bend funkcionisao uglavnom „ispod žita“. Posle malo dužeg zatišja, samostalno su izdali prvi album.

Najkraće i najgrublje rečeno, album je brz i energičan, i ne odaje znake umora. Od početka pa do samog kraja, svaki zvuk maksimalno gruva i napeta atmosfera se ne spušta ni na momenat. Instrumenti ove trojke su odvrnuti na jedanaest, što donosi pun i uvek upotpunjen zvuk, bez rupa, praznina i bez slabljenja glasnoće. Bend se igra najviše sa indie pravcima, a ovaj album bi mogao biti okarakterisan kao alternativni noise, pre svega zbog brda efekata, a opet i zbog toga jer je sve odvrnuto do maksimuma. Gitare lepo prlja fuzz distorzija, koja je uglavnom uvek tu, dok je kod bass gitare povremeno zvuk previše izobličen i uništen dodavanjem nepotrebnih efekata, a čist zvuk biva pomalo mutan i povučen. Oseti se da je problem pronaći adekvatnu sredinu, pa zato preovladavaju krajnosti. Tekstovi su kratki i jednostavni, a kako članovi sami kažu, nisu imali jak motiv da prenesu određenu poruku kroz njih, već da svaki zaključak ostave za individualnu spoznaju slušaoca. Pošto je i sam glas obogaćen elektronskim efektima, sve to stvara utisak blagog neukusa i potrebe da se zvuk što više zaprlja, pa bi ovaj album odlično zvučao i bez vokala – kao snimak energičnog džemovanja. Zapravo, ako se usresredite samo na čist instrumentalni groove koji se stvara, utisak je i više nego odličan.

Zanimljive su građe pesama, vrlo kreativne i nesvakidašnje. Dok se većina bendova trudi da im pesma bude što prostija i jednostavnija, u formi uvod – strofa – refren – strofa - dva refrena – kraj, ovde je priča drugačija. Pesme se naglo prekidaju u svojim vrhuncima, kao da je bend namestio grešku i kreće ispočetka, nema ograničenja ni pravila da svi instrumenti završe u isto vreme, a kad svi očekuju kraj, tek tada se javlja neki nov i svež motiv. Album je sniman uživo, što je danas retkost koja se ipak praktikuje. Jasno se oseti lepota živog snimanja i lakoća onoga što se čuje. Oseti se prirodnost grešaka, koje u narednim taktovima prelaze u sada već pravilno izvajan ukras.

Miks nije loš, ali je dosta nevešt i neuravnotežen. Gitare su uglavnom lepo izvučene, bass je povremeno mutan i mnogo izdeformisan, dok je najveći problem kod bubnja. Tokom pesme, isti doboš na početku zvuči kao plastična kanta, da bi na kraju potpuno nestao i bio pojeden od čineli. Kompletan utisak miksa je kao da se album sluša sa kasete ili uživo iz neke udaljene prostorije.

Mislim da je ovo zaista odličan album, koji se svojom originalnošću izdiže iz mora sličnih indie i alternativnih izvođača koji se vode proverenim receptima i definisanim pravilima. Zamerka ostaje na miksu, koji je zapostavljen i neozbiljno urađen, što se odražava na preveliku agresivnost zvuka, a ta agresivnost dalje ubija onu lepotu i čistu melodičnost koju album nosi sa sobom. Bend je nakon duže pauze postao opet koncertno aktivan, i smatram da je ovaj album i više nego dovoljan razlog da pronađete vremena i čujete ih uživo.

Tihomir Škara