Da li U2 mogu da iznenade nakon svih ovih godina? Mogu. Što ne bi mogli?
Starija publika se sjeća ranih osamdesetih i albuma „Boy“, „War“ i posebno „The Joshua Three“. To su bile godine kada je U2 bio sinonim za slobodnu riječ, stav čistog čovjeka i naprednu muziku. Mlađoj publici je poznatiji ovaj drugi period, od devedesetih i kasnije, kada su U2 napravili ogroman preokret i postali ljigava pop atrakcija navodno opterećeni svjetskim mirom i zagađenjem. Sve što su osamdesetih izgradili, sva priča i stav, zamijenili su velikom kulom načinjenom od zelenih dolara. Nizali su se albumi koji su bili ispod svake kritike, prepuni sladunjavih pjesmica, i samo bi se povremeno pojavila po koja dobra pjesma. To što su prodavali milione kopija albuma uopšte nije pokazatelj kvaliteta.

Ovaj posljednji, „Songs of Innocence“, je negdje u sredini između ta dva perioda života benda. Muzički je vrlo blizu njihovom davnom stvaralaštvu. Instrumentalni minimalizam, ona markantna Edge-ova škripava gitara koja bode uši i vrlo prepoznatljive U2 melodije. Nažalost, druga strana kovanice je da je sve obavijeno u ljigavoj oblandi produkcije potonjeg perioda. Koliko god Edge-ova gitara evocira neka sretnija i jaka vremena, toliko smekšana produkcija konstantno podsjeća da proizvod treba ipak prodati. Osnovna načela tržišta se ne smiju pogaziti. Dobro došli u katedralu kapitalizma!

Objektivno gledano, ovo je jedan pristojan album, bez daljnjega, daleko bolji nego bilo koji od početka devedesetih. Amen tome su odlične „Raised by Wolves“, „Iris (Hold me Close)“, „Cedarwood Road“ ili „The Troubles“, međutim, malo kasno su se sjetili da ovako nešto urade jer svi mi koji imamo malo godina u guzicu možemo vrlo lako da vidimo kroz koprenu laži i obmana. Koketiranje sa ukusima, ugovor sa Apple pa izvinjenja … sve je to providno. Biznis je i dalje u prvom planu iako je finalni proizvod bolji od očekivanog. Takođe, izgubljen je onaj efekat iznenađenja jer sve ovo što možete čuti na „Songs of Innocence“ možete već godinama čuti kod bendova poput The Killers.

Naravno, mogao bih i ja na „Songs of Innocece“ da gledam jednostavnije, bez suvišne priče i da jednostavno uživam u muzici, ali kada te neko zajebe jednom, u buduće si i te kako oprezan.

Nikola Franquelli