Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

RANCID - Honor is all we know (Japanese Edition) 2014., iliti priča o albumu kao čvrstom konceptu i čudnim odlukama



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Tek sada, kada sam poslušao japansku verziju novog Rancidovog albuma sa 4 dodatna bonus songa, sve je napokon sjelo na svoje mjesto a sve su pjesme upotpunile simetrično jedna drugu kao kockice mozaika kad se poslože svaka na svoju predviđenu poziciju.
Ovaj album mi vuče uši na pomalo zaboravljenu staru školu kalifornijskog punk rocka, potpuno neopterećeno otprašen, ali tekstualno čvrst kako smo i naviknuli da nam to Rancid inače servira. Jedna nova/stara priča blendirana two tone ska infuzijom, ponekim daškom soula uz par klasičnih šporkih brzaka i podosta pjesama koje variraju u simbiozi između '77 punkrocka i garažnog rock'n'rolla šezdesetih, što ustvari iznenađuje iz produkcijskog aspekta, jer ih je svakim novim albumom njihov producent, guru i label boss Brett Gurewitz pomalo dizao na jedan opće prihvatljiviji nivo u namjeri da od njih napravi sveameričke mainstream rock heroje, a sad ih je genijalno jednim potezom opet vratio natrag u garažu iz koje su jedva uspjeli zbrisati.
Kao kafanskom piscu kad popije pa se u žaru zablebeće i razmaše, tako i Rancidu treba prostora da ispriča svoju štoriju na svakom novom albumu, o tome šta im se sve desilo, utjecalo na njihove živote od posljednje izdane ploče itd. pa ovako upotpunjen sa dodatne 4 pjesme i svojih 40 minuta album djeluje logično skockan te ima jasnu viziju i stabilnu rock'n'roll, beatnik priču. Ako se uzme u obzir da ni jedan njihov album, ne pada ispod 47 minuta i dvadeset dvije pjesme, ako je dvostruki onda zna potrajati još i duže, tad stvarno ne znam koji im je bio da su iz logističkog štaba pod službeno izbacili škrtu verziju od 30 minuta i 14 pjesama ostatku svijeta pod noge, jer kao takvo izdanje izgleda zbrzano i nedovršeno.
Nakon nekoliko slušanja mi je zazvučalo kao da je procurila neka nedovršena verzija albuma u javnost prije objave, koja u biti ide u dobrom smjeru ali je još ipak u progresu i tek treba zablistati, nedopustiv ekces sa njihove strane!! Nisam htio ništa komentirati u vezi ovog albuma dok nisam čuo ovu dodatnu verziju priče. Izgleda da ću se morati praviti do kraja života da ne postoji ni jedno drugo izdanje osim ovog iz zemlje izlazećeg sunca, i to je to. Ne znam koji vrag nisu mogli servirat ovu opciju nama običnim smrtnicima a na japansku, ako je to već tradicija rock bendova za azijsko tržište, dodatno natući po još 4 pjesme. Ne vjerujem da bi im to predstavljalo problem i da su Rancid ostali bez pjesama u rukavu kada je Tim pod svojim imenom, zadnjih dvije godine svakodnevno, manijačkim tempom izbacivao u javnost po jednu pjesmu a Lars štancao singlove sa side projektom, the Old Firm Casuals-ima kao lud, i većina svih tih pjesama je bila solidna ako ne i odlična. Mogli su diskretno i rutinski u tom fazonu odradit još te četiri za poklon Japancima i ne bi bilo nimalo lošije od ovoga sada a nama ostalima naravno plasirat ovo što su njima. Inače je japanska verzija uvijek nažalost samo japanska i nikad se ne uzima u kronologiji diskografije pojedinog benda kao službeno izdanje i sigurno vjerujem da će zbog ove krnje official varijante dobit po nosu od podosta kritičara diljem svijeta pa će im to vjerovatno nalijepiti kao najlošiji album karijere, što ovaj stvarno nije; samo je smanjenih ambicija, odsviran i snimljen za vlastiti gušt, i gušt pravih okorjelih Rancid fanatika, potez na koji su se Rolling Stonesi recimo usudili tek tamo u kasnim pedesetima kad su natukli dovoljno para za tri slijedeća života.
Ipak kao takav, "Honor is all we know" u ovoj proširenoj japanskoj verziji čvrsto drži kormilo i može se sagledati kao povratak benda izvornim korijenima iskonske ulične i skvoterske vitalnosti Berkeley-a devedesetih i njihovog legendarnog utočišta u 924 Gilman Streetu. Potpuno neopterećena tinejdžerska razigranost davnih dana, lajavi prkos i pankerski cinizam, natopljen smradom trave, piva i mirisa tinte iskopiranih fanzina uz pokoju two tone poskočicu.
Rijetko kojem bendu pod starije dane uspije re-kreacija svoje mladenačke opuštenosti i bezbrižnosti bez da zvuče cirkusantski i usiljeno a Rancid je to odradio sa lakoćom. Idealan album za svakodnevno zen pražnjenje glave, rasturanje od pive i trave sa dobrim drugarima i glasno nabijanje iz jeftinih kineskih boksova po plažama diljem Jadrana.
Uglavnom od sada pa na dalje se pravim da ništa ne postoji osim azijske verzije albuma. Japoneška edicija je čista desetka, a ova druga obogaljena varijanta bijaše izgleda nekakva ekstravagantna pogreška, loša kalkulacija pa ju kao takvu neću ni percipirati.

Ned O'Millick



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva