Aleksandar Bogdanović – Divno Doba (I Čin)
Helly Cherry
Aleksandar Bogdanović u vrlo kratkom roku, od otprilike godinu dana, ima spremno drugo izdanje. U zemlji u kojoj je apatija stil življenja (i po tome je porediva sa pojedinim afričkim zemljama), ogroman je, hrabar i korak vizionara izdati album koji nije uobičajeni klišeizirani pop ili turbo dance treš. Samo ove, nazovimo ih periferne činjenice, već mnogo govore o trudu i volji koje Aleksandar Bogdanović ima.
„Divno Doba“ je tematski album, sa jednom centralnom temom i bavi se pronalaženjem samoga sebe a ka svom cilju se kreće kroz istočnjački spiritualizam koji je očigledan već sa omota. U današnjim uslovima brzog i bezglavog života, mnogima će tema izgledati čudna, ali ne vidim koja bi tema bila značajnija u životu svake pojedinačne individue na ovom svijetu. Sljepilo je zastrašujuće. Magla uma je gusta kao tijesto. Ali ima ljudi koji traže, kopaju, uče i sa svijetom dijele naučeno, a Aleksandar Bogdanović svoje naučene lekcije sa svima dijeli kroz muziku i tekstove, sa svima koji žele da slušaju.
Iz misli izbacite sve predrasude, sva očekivanja. Prije svega, sva očekivanja očistite jer su očekivanja otrov duše. Očistite um od svih misli i otvoreno i iskreno se posvetite preslušavanju. Otkrićete vrlo interesantne melodiske konstrukcije koje se ne čuju već duže vijeme na cjelokupnoj ex-Yu sceni. Govorim o uticaju alternativnog rokenrola sa početka osamdesetih godina (u unapređenoj formi naravno), koji g. Bogdanović očigledno više nego uspješno već neko vrijeme oblikuje. Pjesme su pažljivo konstruisane i baš se ta konstrukcija čuje, kao neko zdanje koje se pred vašim očima uzdiže komad po komad. Prvo idu temelji koji ne ukazuju na oblik buduće građevine, a onda zidovi počinju polako da definišu oblike, i na kraju dekoracijama se pretvori u nešto neočekivano. Aleksandar Bogdanović je svoju muziku obogatio sa mnogo ukrasa i dodataka, i sve zajedno čini jednu cjelinu vrijednu posebne pažnje.
Nažalost, i dalje su prisutni nedostaci koji hronično more svakog muzičara sa limitiranim budžetom, i iako je na produkciskom polju urađen vrlo dobar napredak, ipak je i dalje najočigledniji problem i umanjuje cjelokupan doživljaj. Jasno je da za ovako jedan ambiciozan projekat su potrebni izraženo kvalitetni studiski uslovi, možda čak i više različitih studija, pa ako ima mecena među čitaocima, neka se jave. Ima tu i tamo falširanja, ali to je sve „loše“ što bih mogao istaknuti. Gledajući konkurenciju, nisu male primjedbe, ali imajući u vidu da g. Bogdanović zna(!) da napravi kvalitetnu pjesmu, i nije nešto što bi trebalo ikoga da zabrinjava. Pjesme kao „Divno doba“, „Oluja“, „Hladne rane“, ogroman instrumental „Na dnu“ ili „4 zida“ … posjeduju vrlo izraženi kvalitet i jesu jedan mali dragulj obavijen naslagama prljavštine. Vremenom, sva ljepota tog dragulja će se neizostavno pokazati, mada kako, kada, u kojoj formi - to ne znam, ali znam da hoće. Violonska melodija na pjesmi „Hladne rane (I faza)“ miluje uši i to tako lijepo i živopisno opisuje i nema boljeg dokaza za sve gornje riječi.
Nikola Franquelli
„Divno Doba“ je tematski album, sa jednom centralnom temom i bavi se pronalaženjem samoga sebe a ka svom cilju se kreće kroz istočnjački spiritualizam koji je očigledan već sa omota. U današnjim uslovima brzog i bezglavog života, mnogima će tema izgledati čudna, ali ne vidim koja bi tema bila značajnija u životu svake pojedinačne individue na ovom svijetu. Sljepilo je zastrašujuće. Magla uma je gusta kao tijesto. Ali ima ljudi koji traže, kopaju, uče i sa svijetom dijele naučeno, a Aleksandar Bogdanović svoje naučene lekcije sa svima dijeli kroz muziku i tekstove, sa svima koji žele da slušaju.
Iz misli izbacite sve predrasude, sva očekivanja. Prije svega, sva očekivanja očistite jer su očekivanja otrov duše. Očistite um od svih misli i otvoreno i iskreno se posvetite preslušavanju. Otkrićete vrlo interesantne melodiske konstrukcije koje se ne čuju već duže vijeme na cjelokupnoj ex-Yu sceni. Govorim o uticaju alternativnog rokenrola sa početka osamdesetih godina (u unapređenoj formi naravno), koji g. Bogdanović očigledno više nego uspješno već neko vrijeme oblikuje. Pjesme su pažljivo konstruisane i baš se ta konstrukcija čuje, kao neko zdanje koje se pred vašim očima uzdiže komad po komad. Prvo idu temelji koji ne ukazuju na oblik buduće građevine, a onda zidovi počinju polako da definišu oblike, i na kraju dekoracijama se pretvori u nešto neočekivano. Aleksandar Bogdanović je svoju muziku obogatio sa mnogo ukrasa i dodataka, i sve zajedno čini jednu cjelinu vrijednu posebne pažnje.
Nažalost, i dalje su prisutni nedostaci koji hronično more svakog muzičara sa limitiranim budžetom, i iako je na produkciskom polju urađen vrlo dobar napredak, ipak je i dalje najočigledniji problem i umanjuje cjelokupan doživljaj. Jasno je da za ovako jedan ambiciozan projekat su potrebni izraženo kvalitetni studiski uslovi, možda čak i više različitih studija, pa ako ima mecena među čitaocima, neka se jave. Ima tu i tamo falširanja, ali to je sve „loše“ što bih mogao istaknuti. Gledajući konkurenciju, nisu male primjedbe, ali imajući u vidu da g. Bogdanović zna(!) da napravi kvalitetnu pjesmu, i nije nešto što bi trebalo ikoga da zabrinjava. Pjesme kao „Divno doba“, „Oluja“, „Hladne rane“, ogroman instrumental „Na dnu“ ili „4 zida“ … posjeduju vrlo izraženi kvalitet i jesu jedan mali dragulj obavijen naslagama prljavštine. Vremenom, sva ljepota tog dragulja će se neizostavno pokazati, mada kako, kada, u kojoj formi - to ne znam, ali znam da hoće. Violonska melodija na pjesmi „Hladne rane (I faza)“ miluje uši i to tako lijepo i živopisno opisuje i nema boljeg dokaza za sve gornje riječi.
Nikola Franquelli