Wolfmother – New Crown
Helly Cherry
Andrew Stockdale i dalje iritantno krešti kao neka pijana curica, ali to je jedino „djetinjasto“ na ovom albumu. Pet godina ih nije bilo i strahovalo se za budućnost Wolfmother jer je Andrew Stockdale (glas, gitara i glavni autor) nakon drugog albuma (i nakon još jedne promjene postave) zaustavio rad benda i skoncentrisao se na solo karijeru. Da li ima ikakve važnosti da li radi pod imenom Wolfmother, ili kao Andrew Stockdale, lijepo se da primjetiti ako uporedite ovaj novi album, i prethodni, prvi solo projekat.
Da podsjetimo, Wolfmother su početkom ovog novog milenijuma uzdrmali rokenrol scenu sa svoja prva dva albuma i pokupili mnoge cijenjene nagrade i pohvale, a za jedan mali australiski bend koji nije zainteresovan da pravi reklame za koka kolu i pepsi, to je veliki uspjeh. Onda su došle česte promjene posade, pa tenzije, i raspad benda, te Andrew-ov nastavak pod svojim imenom, što je rezultiralo u gubitku podrške većih medija i osipanja publike. Da li je Andrew shvatio da mu ipak treba veća baza fanova, ili ne, Wolfmother sa najnovijim albumom dokazuju da sa novom posadom mogu da jedra Wolfmother broda ponovo napune povoljnim vjetrom i kormilare sigurno u pravom smjeru.
„New Crown“ je najzreliji Wolfmother album u karijeri, ali i najopušteniji. Duboko ukorjenjen u psihodeliji sedamdesetih godina i hipi roka, Wolfmother su izgradili jedan album koji zaustavlja slušaoca u bilo čemu da radi. Kombinacija stilova sviranja i atmosfere sedamdesetih sa mladalačkim elanom i žarom kojega im nimalo ne nedostaje, je osvježavajuća. Izbacili su gubljenja u dugačke improvizacije, a izdvojili su ono najbolje iz tog perioda – produkciju, stil sviranja, zvuk, dodali onaj prljavi rokenrol osjećaj koji gaje od prvog albuma i ponovo napravili jedan odličan album koji ih je već počeo gurati na sve veće i veće scene. Lijepo se vidi da Andrew predvodi bend, ne u komercijalne vode, već u pravcu dobrog rokenrola.
Nikola Franquelli
Da podsjetimo, Wolfmother su početkom ovog novog milenijuma uzdrmali rokenrol scenu sa svoja prva dva albuma i pokupili mnoge cijenjene nagrade i pohvale, a za jedan mali australiski bend koji nije zainteresovan da pravi reklame za koka kolu i pepsi, to je veliki uspjeh. Onda su došle česte promjene posade, pa tenzije, i raspad benda, te Andrew-ov nastavak pod svojim imenom, što je rezultiralo u gubitku podrške većih medija i osipanja publike. Da li je Andrew shvatio da mu ipak treba veća baza fanova, ili ne, Wolfmother sa najnovijim albumom dokazuju da sa novom posadom mogu da jedra Wolfmother broda ponovo napune povoljnim vjetrom i kormilare sigurno u pravom smjeru.
„New Crown“ je najzreliji Wolfmother album u karijeri, ali i najopušteniji. Duboko ukorjenjen u psihodeliji sedamdesetih godina i hipi roka, Wolfmother su izgradili jedan album koji zaustavlja slušaoca u bilo čemu da radi. Kombinacija stilova sviranja i atmosfere sedamdesetih sa mladalačkim elanom i žarom kojega im nimalo ne nedostaje, je osvježavajuća. Izbacili su gubljenja u dugačke improvizacije, a izdvojili su ono najbolje iz tog perioda – produkciju, stil sviranja, zvuk, dodali onaj prljavi rokenrol osjećaj koji gaje od prvog albuma i ponovo napravili jedan odličan album koji ih je već počeo gurati na sve veće i veće scene. Lijepo se vidi da Andrew predvodi bend, ne u komercijalne vode, već u pravcu dobrog rokenrola.
Nikola Franquelli