Aleksandar Srebrić (1979. Beograd) radi kao snimatelj, muzicki producent i kompozitor. Radio je muziku širom sveta, kako za filmove, tako za bendove, rekalme i predstave modernog baleta. Poslednji projekat na kome je radio u Srbiji,  bio je animirani kratkometrazni film „Šešir“ na kome je radio muziku i kompletan dizajn zvuka, a film je trenutno na svetskoj festivalskoj turneji. Od 2006. godine, radi u Pozoristu na Terazijama u tonskom sektoru. Trenutno piše muziku za dva filma. Horor film „Večna kuća“ u žanru folklorne fantastike i drugi film koji jos uvek nema naziv, a snima se povodom jubileja Srpske avijacije. 
Upoznajte Aleksandra Srebrića...


HC: Prva pesma koju pamtiš?
AS: Pa recimo, hoću da verujem da je to  „I Want to know what love is“, grupe Foreigner. Naravno da nisam baš poptuno siguran da li je to bila prva pesma koju pamtim, ali je sigurno jedna od prvih. Kao veliki ljubitelj muzike 80-tih, upravo ovu numeru smatram himnom tog doba. Svakako, ovo je moj lični stav. A kada je u pitanju filmska muzika, onda je to zasigurno glavna tema filma Sedam veličanstvenih (Magnificent Seven), kompozitora Elmera Bernsteina.

HC: Ko je najviše uticao na formiranje tvog muzičkog ukusa?
AS: Svakako moj otac koji, nažalost, više nije sa nama. Posedovao je više talenata, a izmedju ostalog i za muziku. I njegov gen je najverovatnije kriv što se ja danas bavim ovim poslom. Voleo je muziku a imao je i puno nosača zvuka sa zaista kvalitetnim stvarima. Naravno, mislim na stranu produkciju skoro svih žanrova, koju je donosio putujući po svetu, naročito iz Južne Amerike, gde je profesionalno igrao fudbal. Tako da i danas kada slušam internet radio, odaberem stanicu „Best of the 80's“, jer me podseća na bezbrižno i divno detinjstvo koje smo imali brat i ja. 

HC: Kako su izgledali tvoji prvi muzički koraci?
AS: Kao što to danas rade Kinezi, tako su nekada, kada sam ja bio klinac, postojali rumunski prodavci koji su na stadionu fudbalskog terena Velike Plane, prodavali sve i svašta. Kod njih su naši roditelji, bratu i meni kupili prvi instrument. Bila je to gitara a kupljena je za jednu ili dve crvene, kako se nazivao dinar tih dana. Sve je to, naravno, bilo neozbiljno i dečački, ali dovljno da negde shvatim da mi se sve to sviđa i da želim da imam neke veze sa muzikom, odnosno da ostanem u tome. Prve akorde i prvu kompoziciju na gitari,  naučili su me moji drugovi iz Beograda, a sada već pravi prijatelji, Nebojša i Milan Gromilić i na tome ću im biti zahvalan. Kasnije, učim da sviram klavir, odnosno, ovladavam osnovama na sintisajzeru. Tako se moje ineresovanje podiže na viši nivo. Do tada je to samo bila ljubav prema muzici.

HC: Budući da je pisanje muzike za film i pozorište tvoja preokupacija, reci nam ko su tvoji domaći i inostrani uzori?
AS: Što se tiče stranih kompozitora filmske muzike, svakako mi je idol i uzor Hans Zimmer. Tu su svakako Ennio Morricone, James Horner, Bill Conti, gore pomenuti Elmer Bernstein i drugi. Možda ne filmski kompozitor, ali svakako čovek čiji sam veliki poštovalac, jeste Stevan Stojanović Mokranjac. Delima kojima sam se divio od malena, a  koji i danas za mene predstavljaju kulturno blago Srbije, potpisuju naši najveći kompozitori poput Vojkana Borisavljevića, Vojislava Vokija Kostića, Slobodana Markovića, Kornelija Kovača, Bore Dugića...

HC: U pozorištu na Terazijama si imao privilegiju da sarađuješ sa doajenom filmske muzike Vojkanom Borisavljevićem. Kako je izgledalo raditi sa njim?
AS: Tako je. U Pozorištu na Terazijama radim već osam godina, a gospodin Borisavljević je ovde bio dirigent. Saradjivali smo vrlo lepo i lako. Bar ja tako doživljavam našu saradnju. Sećam se svojih prvih kompozicija, koje bih mu poslao na mail da čuje. Nisam mogao da dočekam sutrašnji dan da ga vidim, kako bismo pričali o kompozicijama. Šta valja, šta ne, šta bi trebalo da promenim... Ista situacija je i sa Slobom Markovićem. Nikad neću zaboraviti kada sam jednu noć sedeo do 5 ujutru kod njega, a on mi nesebično pričao o harmonijama i teoriji muzike. Zato ih ja smatram velikim majstorima svojih zanata i mojim starijim drugarima.

HC: U kojoj meri je pisanje muzike za film drugačije od pisanja za pozorište ili bend?
AS: Po mom skromnom mišljenju, velika je razlika. Meni je mnogo lakše da napišem muziku kada imam tekst neke pesme. Naravno, nije pravilo. I negde ste ograničeni na tri, četiri minuta. Drugačiji je koncept. Kod filmske muzike to nije slučaj. Ne mislim samo na vremensko ograničenje. Ne postoji taj šablon strofa, refren, već spajate emocije glumaca i radnju, tj sliku, sa muzikom. I to je negde razlog zašto sam ja ustvari zavoleo baš filmsku muziku. Pustite samo kompoziciju, iz recimo Gladiatora i konstatujete da je prelepa, ali kada odgledate film i čujete tu istu muzičku temu na kraju sa slikom, to je totalno drugi osećaj.


HC: Kako bi, ukratko, opisao filmsku muziku kod nas, a kako u svetu?
AS: Hm... I tu je velika razlika. Ali ne u tome da mi nemamo dobre kompozitore, već je sam pristup i način razmišljanja drugačiji. Unapred se ograđujem i izvinjavam ako grešim, ali ja to pratim i ne znam da li sam ikada video da se raspisao neki konkurs za kompozitore. Prosto mislim da reditelji i producenti ne pridaju pažnju muzici na filmu, ne  koliko bi trebalo i mladi ljudi nemaju gde da se dokažu. Pa tako imate da kompozitor u svetu napiše muziku, a simfonijski orkestar to sve u studiju odsvira. Ovde tako nešto ne smete ni da pomenete, nego skoro jedan čovek radi sve. Uporno se trudim da izbegnem temu novca i buđžeta za kulturu koji se izdvaja u Srbiji, ali je prosto nemoguće, jer je usko vezan za ono o čemu ja govorim.

HC: Trenutno radiš muziku za film „Večna kuća“. Reci nam nešto o tome?
AS: I to sa velikim zadovoljstvom. Pre otprilike mesec dana, konkurisao sam sam temom za jedan holivudski film, a rezultate konkursa još uvek čekam. Okačio sam tu kompoziciju na svoj soundcloud profil i ubrzo dobio poziv producentkinje Ivane Bogdanović. Divna mlada ekipa puna ambicija i entuzijazma, ljudi sa kojima je uživanje raditi. Veoma mi se svidela sama ideja i priča, nešto potpuno novo kod nas a što će publika, ubeđen sam, prepoznati. Ovo su sada neke nove vode u kojima do sada nisam plivao. Nova iskustva koja stičem radeći svakodnevno. Neki čudni, a prelepi muzički prostori. Mnogo verujem u ovaj projekat i jedva čekam njegovu premijeru.  

HC: Tvoja poruka mladim kolegama?
AS: Da se ja ne bih ponavljao, ono što iskreno želim mladima u karijeri, a ne odnosi se samo na kompozitore, to je jedan ozbiljan debakl. Zašto debakl? Duboko verujem da će im se potpuno promeniti stav i pristup poslu kojim se bave. Takođe, to je veliki test i najbolje pokazuje da li je to zaista životni poziv za njih. Odustaju ili ipak idu dalje, sa novom snagom iz tog pada, koja će im pomoći da budu još bolji i konstantno rade na sebi. 

Sa Aleksandrom razgovarao Mladen Milosavljević