Februara ove godine svetlo dana je ugledalo još jedno solo izdanje Nemanje Kojića, poznatog i kao Hornsman Coyote. Albumom jednostavnog naziva „Hornsman Coyote & Soulcraft“.  Kojić prekida praksu objavljivanja svojih solo izdanja za inostrane izdavače (što je delimično i rezultiralo manjom pažnjom i prostorom koji su na domaćem terenu ta izdanja dobila). Ovog puta opredelio se za domaćeg izdavača  –  Ammonite Records, za koji je i sa Eyesburn-om  objavio aktuelni album „Reality Check“.

Soulcraft je ekipa iskusnih muzičara koji su dali svoj doprinos i aranžmanskom preuređivanju kompozicija koje se već dugo izvode na Hornsman-ovim nastupima. Dakle, album nam ne donosi nov materijal već  14 numera, u novom ruhu. Od toga su plasirana već tri singla – „Soul Rebel“, „Seems LikeRevolution“  i „Belly Of The Beast“. Produkciju potpisuju Vladimir  Krkljuš i Milan Barković i već prvim slušanjem se stče utisak da su svoj posao jako dobro odradili.

Album odaje utisak kvalitativno ujednačene celine. Otvara ga instrumental „Serbia to Abyssinia“ i setni tonovi bras sekcije polako uvode u preovlađujuću atmosferu ostatka albuma. „Where do we go from here“ malo ubrzava ritam i budite spremni da će vam se uvodni stihovi vrteti u glavi celog dana. Nastavlja se „Belly of the Beast“, jedna od najupečatljivijih numera sa albuma, ujedno i najzaraznija. Saradnja sa jamajčanskom roots ikonom Jah Mason-om je  širem auditorijumu verovatno i najpoznatija pesma sa albuma, dobrim delom i zahvaljujući spotu koji je sniman na više lokacija u Beogradu.

U nešto mirnijem maniru nas kroz ostatak albuma nosi „Morning Star“, meni lično najneutralnija pesma na albumu, poprilično predvidljivih 6 i nešto preko minuta u kojima je najsvetlija tačka sam tekst. Definitivno forma podređena sadržini, čemu ni naredne dve numere ne mogu da se u potpunosti otrgnu, iako je „Victims“ u samom početku više obećavala. „Bloodsuckers“ donosi još jednog roots performera sa Jamajke, ali i sam Lutan Fyah ne razuđuje značajno na trenutke gotovo previše ujednačenu numeru. Sledeća, „Queen of my Heart“ dolazi u vidu pravog osveženja, i to u melodično-romantičnom pakovanju. Nešto zaista neočekivano, ali dobro izbalansirano i na kilometar daleko od samih naznaka patetike.

Blago ubrzanje  i povratak na standardnu tematiku donosi „Soul Rebel“, kooperacija sa Tommy T-jem. U pravo vreme još jedan instrumental – „Blazing Brass“, a onda i obrada reggae klasika benda Misty in Roots, „Sodom and Gommorah“ koja se od ostalih numera izdvaja nenametljivom ali efektnom gitarskom deonicom. Još jedna upadljivo melodična pesma „How can they“ i živahna „I’ll be there“ u kojoj od početka pažnju vezuje dečiji vokal koji klizi od ravnopravnog u strofama do uloge back vokala u refrenu. „Seems Like Revolution“, prijemčiva numera bez ikakvog minusa faktički zatvara album, budući da nakon nje sledi trombonski poluminutni „Outtro“ koji više zvuči kao „to be continued“ nego tačka na i.

Možda i najveći plus ovog albuma jeste što u njemu mogu uživati i oni koji sa reggae kulturom i nemaju mnogo dodirnih tačaka. Dobra produkcija, numere raspoređene taman tako da se osete blage promene ritma i melodičnosti. Savršeno dozirani back vokali i dovoljno pesama koje se pamte na prvo slušanje dodatno doprinose činjenici da je  ovo je materijal za višekratno uživanje, istovremeno i dovoljno živahan i sa dosta melanholičnih momenata.

Marina Perović