Blic prikaz nastupa dua MSHR (Portland, SAD) @ Studio11, Subotica

Ko bi rekao da nedelja može imati tako zanimljivu završnicu? Prvo što je bilo čudno jeste što ih pre nastupa nigde nisam video, da švrljaju okolo, piju pivo, niti nepotrebno mistifikuju sebe i izigravaju mračnjaštvo. Kada je performans počeo (drukčije ga ne bi bilo pravilno nazvati) tek sam onda shvatio zašto su bili "nevidljivi": rasprostrto ćebe na podu i nepregledna GOMILA analognih generatora zvukova, u raznim oblicima i veličinama. Nije bitno što su LED diodice sijale na sve strane, nego što je pred subotičkom publikom stajalo nebrojeno mogućnosti. U redu, neko će to nazvati artističkim proseravanjem i iživljavanjem nad ušima prisutnih, žanr njihove muzičke intervencije uopšte nije bitan - zvučalo je veoma ritmično, uzbudljivo i futuristički. Instrumenti su, zapravo, napravljeni tako da reaguju na prisustvo/odsustvo svetla i ČISTU ljudsku interakciju. Da! Muzika nebeskih sfera! Da! Ljudski kontakt stvara "muziku" i bez instrumenata, ali ovo je zaista fizički dokaz da umetnost postoji samo zbog međuljudskih odnosa - ko želi da stvara samom sebi, uostalom? Pored toga što su se igrali dugmićima i posebno napravljenom rukavicom-kontrolerom, u jednom trenutku su im se ruke spojile i ja sam stajao u čudu, ali ne i u tišini: muzika je i dalje bila prisutna, frekvencije su i dalje plovile prostorijom, sve glasnije i luđe. Fenomenalno!


U kasnijem razgovoru sa muškim delom dvojca, shvatio sam da bi umetnost zaista trebala biti sinestetična, da ravnomerno uključuje sva čovečja čula. Pored toga što oni koriste tehnologiju (ne računare!) kao svog dobronamernog saveznika u muzičkom izražavanju, to električno kolo (narodski rečeno) prekida ljudska ruka, dodir kože koja je sposobna da prekraja i spaja električne impulse, nudeći jedno bazično spiritualno iskustvo, gotovo šamansko, kako je to lepo rekao Birch. Nije slučajno što njih dvoje funkcionišu na ovaj način - ne u romantičnom smislu, već kao artistički yin i yan, kao konstantna borba između svetla i tame, između cvrkuta i praska, između šuma i čiste note. Ono što oni nude je čista magija. Naravno, iskustvo ne bi bilo potpuno da nisu naterali goste da se oprobaju u ovako čulnom muziciranju - dve metalne ploče, povezane sa mašinom i dvoje učesnika. Dodirujući ruke i dlanove, muzika je opet nastajala.

Sveukupni utisak jeste da sam ozbiljno počeo da razmišljam o pojednostavljivanju svog muzičkog izraza, a bogami mi nije bilo svejedno kad sam video onoliko lepih analognih spravica - MUZIKA JE JEDNOSTAVNA, ČISTA STVAR KOJOM PRUŽAMO DUHOVNO ISKUSTVO ONIMA KOJI NAS SLUŠAJU, A NAROČITO ONIMA KOJI NE. Hvala MSHR-u na neobično lepom iskustvu i razgovoru!

Desya Lovorov