Da, Dejvid je opet sa nama. Napravio je album koji je isprepletan njegovim prošlim ostvarenjima, kao i nekim unutrašnjim demonima koji ga još uvek progone. Pogled na kompletan proizvod mora biti jasno uokviren kontekstom njegovih ostalih albuma, kao i dovoljno izoštren kako bi primećivao detalje. Pa, da počnemo...


Upalim TV, pustim maltene jedini preostali muzički kanal VH1 i vidim: tematska celina “love is in the air”, pesma David Bowie – Valentine's day… Sve to izgleda logično, ispravno, očekivano, ali postoji jedan problem – to je Dejvid Bouvi, stvari nikad nisu tako jednostavne kao što izgledaju. U čemu je problem? U nepažnji, u opštoj nezainteresovanosti i apatiji koja je znatno šira od muzičke industrije. Svega nekoliko pogleda na tekst i jasno se može videti kako tematika nikako nije ljubavna, posebno ne u tom doslovnom, direktnom smislu čitave emisije. Valentin u pesmi deli ime sa njim ali je daleko od pomenutog sveca.

I eto gospodin Bouvi ponovo postavlja prepreke, nagoni na razmišljanje u današnjici koja je navikla samo na servirano. Pitanje je, da li je uzalud? Da li će ostati zaboravljen, neshvaćen? Da li iko više želi da odmotava klupko značenja, ili muzika treba da postane samo nešto što ispunjava prostor, zaokupljava uši, spašava neprijatan razgovor?

U ranijem tekstu je isto bilo govora o Bouvijevom novom albumu “The Next Day”. Ipak, kao i sve ostalo i naslov albuma je u najmanju ruku problematičan. Iako je na prvi pogled optimističan prelepljen je preko slike sa ranijeg albuma Heroes, na taj način ostvarujući vezu, suptilno upućujući na nešto. Vrlo je moguće da se naslov albuma nadovezuje na refren pesme po kojoj je album Heroes dobio ime „možemo da budemo heroji samo na dan“ i postavlja pitanje, a šta će biti sledećeg dana? Ako se okrenemo samoj pesmi The Next Day možemo da vidimo da se odnosi na mučenje koje će se nastavljati i sutradan i dan posle toga itd. Mračan i reflektivan album se okreće tom pitanju: a šta će biti sutra? Koje su posledice “heroizma” na dan?

U jednom internet članku koji je napisan nakon izlaska albuma uočava se izuzetna povezanost sa Bouvijevom prošlošću. Naime pre nego što je krenuo jedinstvenim putem slave Bouvi je snimio performans nazvan Maska, jednostavan, minimalistički i koji govori o uticaju slave (dok je još nije ni okusio). Suština performansa je bila u maski (poput one u filmu Bruiser, ali o tome drugi put) koju nepoznati umetnik nađe i kada god je stavi publika aplaudira, voli ga, a on je skida svaki put nakon što siđe sa scene. Problem nastaje kada se poistoveti sa njom, postane deo njega, pa više ne može da je skine i u očajničkim pokušajima umire na sceni.


Bouvi, koji se retko pojavljuje u medijima, i koji je, kada je u pitanju novi album rešio da se udalji od direktnog kontakta sa javnošću, je ipak lično poslao sliku uredniku magazina koju želi da objave uz članak o njemu. Na slici je (verovatno, zaključujemo po očima) on sa belom, sličnom maskom preko lica.
Šta želi da kaže? Da i dalje nosi tu masku? Da je postao jedno sa njom, ili je ovaj album dug i bolan proces skidanja iste, koji se može završiti samo njegovom smrću? Možda i da će nositi tu masku do kraja života?

Bouvi želi da uvek povezujete kockice, da razmišljate, zaključujete, vežbate povremeno uspavani um a to i jeste jedna od prednosti njegove muzike. Svet nije ni svestan koliko je izgubio njegovim nestankom, a nisam siguran ni da li će to nešto moći da povrati.

Dragomir Simović