Blues je definitivno đavolska rabota, ne možeš da ga ignorišeš, osporiš, ni dovoljno pohvališ, preterano "modernizuješ", jer se desi neki baksuz, stoga ovom prilikom neću ukazivati na potencijalne slabosti ovog odličnog benda, veoma melanholičnog naziva "Blues Rezervata". Iznenadio sam što imaju stranicu na Vikipediji, ipak i pored toga, nisam ranije čuo za njih. Garaža je njihov dom, a blues miris koji se širi mentalnim prostorom njihovih slušalaca.

Album "Kamen duša žica", kao album je odlično koncipiran, drži pažnju, no postoji nešto što se zove retro upliv: sve pesme, sem pretposlednje prigodnog eponimičnog naziva "Rezervat", zvuče kao da su ispale iz muzičkih kutija devedesetih, kada je srpski alt i indie rock krenuo da kulja na sve strane iz podruma i garaža. Možda zvuči retrogradno, ali je to zapravo pozitivna stvar, jer se retko ko usudi da oda počast malo opskurnijim srpskim bendovima. Oseća se i prisustvo one prvobitne energije Partibrejkersa, a povukao bih i paralelu sa mojim sugrađanima Džukelama i trenutnom Naftom, iako BR pruža potpuno drukčiji doživljaj dok ljulja i praši svojom varijantom blueserskih teških nota, čistom ritam-sekcijom i prizemnom lirikom. Celoviti ambijent pesama i "tromi" vokal (ništa pežorativno) daju patinu klasičnog bluza, ali samouverenom svirkom momci iz Rezervata ruše barijere koje se pojavljuju pri prvom slušanju albuma, a u tu zamku sam upao i ja, priznajem. Neću izdvajati pesme, niti ocenjivati album, na mene je ostavila snažan utisak već pomenuta pesma "Rezervat", koja je prava himna i zvučna slika koja predstavlja ovaj bend u pravom svetlu, doduše, prigušenom u izmaglici dima memljivog blues kluba, umesto snolike predstave garaže. Ako vam je dosadio "Whiskey in the Jar", kafanska i starogradska muzika, tu je blues ograđen žicom, koji se tugaljivo razleže travnatom zabiti...

Desya Lovorov