Povod za ovaj tekst je ekskluzivna vest da ova čuvena literarna istorijska tetralogija - NIJE više tetralogija! Naime, Kon Igulden je napisao peti deo ove priče, a ako je verovati mom prijatelju, koji je ovu knjigu preveo za izdavačku kuću koja je objavila i prethodne delove, peti "Imperator" bi trebalo uskoro da se pojavi i kod nas. Sjajan šlagvort za jedan kraći osvrt na ovo delo, koje se kod nas pojaviljivalo po sistemu jedan deo godišnje, tempirano da izađe iz štampe negde oko Sajma knjiga. Priča prati odrastanje Julija Cezara, jednog od najvećih vojskovođa sveta svih vremena, njegovo sazrevanje, zarobljeništvo među piratima, galske ratove, stupanje na čelo sile kakva je bila stari Rim, ljubav Julija prema egipatskoj kraljici Kleopatri i sva njegova osvajanja i, naravno, konspiraciju protiv njega i njegovu tragičnu smrt. Otkud onda PETI deo? Julije je ubijen na legendarne Martovske Ide, 44. godine, u Pompejevom teatru, a ne ispred Senata, kako kaže legenda, pa otkud onda nastavak priče?

Otud što je Igulden sigurno imao ekonomsku računicu da štancuje nastavak, interesovanje publike bilo veliko, a ima tu nekih pitanja na koja je trebalo naknadno odgovoriti. Na kraju četvrtog dela, autor daje obećavajuću opasku da nijedan od učesnika zavere protiv Cezara nije umro prirodnom smrću. 

Dakle, možemo da se nadamo da pročitamo kako je Oktavijan Avgust, Julijev posinak, krvavo naplatio onu "sačekušu" koju su zaverenici priredili njegovom "ocu". Taman da se opere u očima nas čitalaca, što nije bio malo odlučniji u tome da ih spreči da do ubistva uopšte dođe. Ovaj roman obiluje opisima masovnih scena bitaka, što je glavna preporuka za sve koji vole istoriju uglavnom zbog krvi. Oni koji ovu nauku poznaju malo bolje, primetiće neke istorijske nelogičnosti. Naime, sam naslov nema nikakve veze sa titulom koju je Gaj Julije imao, jer on nikad nije ni bio imperator, već je Rim za njegovog života bio Republika. Postoji i sjajan opis u romanu, kako Julije tri puta odbija javno krunisanje (istorijski tačno). Sada, kad se pojavljuje peti deo, a Oktavijan Avgust JESTE bio prvi imperator, priča dobija puni smisao. 

Sam autor je, u epilozima romana, pisao o istorijskim odstupanjima, i da je to radio radi same priče. Nekome to možda smeta. Meni, lično, ni najmanje nije smetalo što čitam malo drugačiji prikaz davno poznatih činjenica. Uostalom, neki od navoda kako su se stvari ZAISTA odvijale, prevazilaze interpretaciju samog Iguldena, po svojoj neobičnosti. Život i jeste kudikamo neobičniji od bilo koje priče. 

Opisani način kako su se Kleopatra i Cezar upoznali, na primer. Čitajući ga, odreagovao sam u stilu "ma, daaaj", a onda pročitao Iguldenovo objašnjenje na kraju romana i skontao da je, istorijski, sam čin odigran na još upečatljiviji način. Namerno ne otkrivam ništa više, da vam ne bih kvario ugođaj čitanja. 

Neki ne vole Iguldena, i ne smatraju njegovo pisanje značajnim. 
Ja bih voleo da ove knjige čitam po prvi put. U nestrpljivom iščekivanju petog, završnog (?) dela, prelistaću, ili ponovo pročitati ona četiri pređašnja.

Milan Katić