Ovaj usudjujem se nazvati ih u ovom novom izdanju – retroavangardni bend svojim predstavama o nedovrsenom svetu,izrazima i znacenjima mrtvih ideologija su vec deceniju i po verni tumaci traumaticnih iskaza postsocijalisticke kulture Srbije. Scenski tekst kodova ideoloskih civilizacijskih znacenja Pedja kao oznacitelj (signifier) prikazuje u meta-jeziku pouzdano uspostavljajuci odnos i rivalitet izmedju centra moci koji gospodari ovim svetom i drustvene margine,pokazujuci smisao teatarskog dela u nalicju teksta koji hoda scenom i time nas svojim nastupom uvodi makroscenski dogadjaj.Ova grupa nam daje znake za subjekt kao hipoteza rec – zvuk – slika. Hepening kao poslednja instanca tetatra ne izostaje kod ovog benda na zivim nastupima delujuci na posmatraca kao oslobadjanje od svih unutrasnjih stega i kao direktni dozivljaj ili pak psihoterapijski tretman. Pedja kao Alfa i Omega i ostatak benda koji stalno menja formacije u sastavu na zivim nastupima prikazuju sam telesni i egzistencijalni cin metateatarskim performansom.
Novi album obiluje haoticnim i voljnim,misaonim i formalnim, nalazeci se u krajnoj tacki tj u sukobu sa samim sobom. Metafizicka samoca se krije iza tekstova pesama,samoca znakova,reci i zvucnih efekata u interakciji sa slusaocem ili posmatracem. Slusajuci ovaj album logicna mogucnost izbora se uskladjuje sa poimanjem vizuelnog i psiholoskog. Album pocinje hitom M.Oblaci - pesmom koja ukazuje da se nalazimo izvan mehanizma kosmosa u sferi gde postoji ciklicno obnavljanje i nestajanje u kome sve sa sobom kao i nas same nose “cudni oblaci”.”Entropija” kao process pretvaranja i neprekidno trosenje energije na nekreativne stvari koje ljudi postavljaju kao totem na pedijestal apsurda,sto dovodi sve nas do toga da se priupitamo koja je ustvari prirodna orijentacija coveka i njegov kvalitet zivota.Jungovo “Kolektivno nesvesno”tj odvojeno od licnog nesvesnog je emocija,misao – matrica covekovog ega i duha.Sa svim tim se preplicu razne nedoumice i poput suocavanja sa ispraznim mozgovima potrosackog drustva,akcionizmom mladih ljudi i neprilagodjenosti u svemu sto nas okruzuje u globalnom svetu.
Duhovni aspekt zivih figura u teatru (FIGURATIVE THEATRE) koje tragaju za stvarnoscu je upravo u njenoj izglednosti u pomirujucoj sredini u kojoj egzistiraju.
Aleksandar Popović