Marko Marjanović aka Mark Rainey je momak koga, možda, pamtite po učešću u emisiji „Ja imam talenat“, momak koga vidjate po Niškim ulicama sa svojom gitarom, ili slušate njegove pesme na internetu. Nekoliko meseci pre objavljivanja EP-a pod nazivom „Stay“, Marko je bio tema jedne od mojih kolumni koja je, takodje, izašla na webzin-u „Helly Cherry“. Kolumnu sam odlučio da mu posvetim prevashodno zbog toga što smatram da je nepravedno „odstranjen“ iz emisije koja bi mu mnogo omogućila. Jednostavno, svaki trud zaslužuje da bude nagradjen, a ta emisija njega, osim kratkim prikazivanjem na televiziji, ničim nije nagradila, iako je on to zaslužio. Naime, Marko je rodjen sa šest prstiju, što ga čini jedinstvenim u odnosu na druge gitariste. To ga ni malo nije sprečavalo da napreduje kao muzičar, već mu je dalo motivaciju da se još više usavršava, što je dovelo do snimanja njegovog prvog EP-a pod nazivom „Stay“. Kao jedan od prvih koji su imali čast da čuju EP, i budu u toku sa njegovom realizacijom, preporučujem ga svima, i verujem da će se mnogima svideti ono što budu čuli. No, verujem da će vam Marko o sebi i svom EP-u više reći u ovom razgovoru. 


HC : Kada si počeo da se baviš muzikom, i zašto? 
MR: Prvu gitaru dobio sam sa petnaest godina ali sam ubrzo i odustao od sviranja jer je izgledalo nemoguće naučiti. Naravno nekoliko meseci nakon toga shvatio sam da to nije zapravo nemoguće, već samo malo verovatno tako da sam uspeo da se izborim sa akordima i tada je sve krenulo na bolje valjda. Uglavnom zbog toga da se ne bih osećao toliko usamljeno, dok je drugi deo te jake želje bila potreba da se bude neko drugi, neko možda bolji i interesantniji. 

HC: Pre nego što si počeo samostalno da stvaraš muziku, da li si svirao u nekim bendovima? 
MR: Svirao sam samo u jednom bendu. Bio sam gitarista i pevač u indie bendu The Combs. 

HC: Kakve uspomene vučeš iz tog perioda? 
MR: Uglavnom lepe i podnošljive. Najlepše od svega je čini mi se to što sam bio sa svojim najdražim prijateljem u bendu i što smo prošli kroz sve to zajedno, dobro i loše. Ima i tih loših uspomena naravno. Sećam se kada smo svirali u jednom klubu vlasnik je neprekidno utišavao moju gitaru i to me je toliko izludelo da sam tokom pesme Denim skinuo gitaru, bacio je na pod i krenuo ka njemu. Na sreću ili ne, Bogdan je brzo reagovao tako da nije došlo do pesničenja. 

HC: Da li postoje neki nastupi koje bi izdvojio? 
MR: Moj najdraži je bio definitivno naš nastup kao predgrupa Hladnom Pivu na njihovom koncertu u Hali sportova u Beogradu. Tu smo imali veliku sreću što Hladno Pivo ima odličnu publiku koja nas je nesebično podržala i odista im hvala na tome. Jedna svirka u Feedback-u (Niš) mi je takođe draga i značajna. Sve pre svirke bilo je užasno, raspoloženje u bendu, ljudi su bili nervozni i bilo je dosta negativne energije ali onda kada sam se popeo na binu i uzeo gitaru sve je to nestalo u trenutku i to mi je bila definitivno najbolja svirka koju sam odsvirao do sada. 

HC: Šta ti je dosadašnje bavljenje muzikom donelo? 
MR: Ono što je za sada najvažnije je dosta dobrih ljudi oko mene. Druga stvar je što muzikom mogu da ispoljim sebe i da pobegnem u taj neki drugi svet koji nije toliko zloban i okrutan. Ponekada sam oduševljen koliko drugi ljudi mogu malo da brinu i koliko su okrutni tako da je za mene tu muzika. Znaš ja ne pijem alkohol, ne koristim drogu tako da je muzika jedino preko čega mogu da pobegnem od s**nja koja se dešavaju. 
 
HC: Na koje načine promovišeš svoju muziku? 
MR: To je jako nelagodno pitanje jer onda moram da se setim samopromocije. Ma koliko ona sramna bila i koliko užasno delovala to je jedan od načina za mene sada. Drugo je naravno što imam tu sreću da moji prijatelji dele linkove i pričaju o mojoj umetnosti sa njihovim prijateljima. I predivno je to što oni to čine bezuslovno. Treće je izdavačka kuća koja takođe promoviše moju muziku. I uvek imam po koji disk pored sebe tako da kada upoznam nekog mogu da mu poklonim. To je jedan od interesantnijih načina i zabavnijih kako da neko dozna za vašu umetnost. Naravno da je u ovom vremenu internet jedan od najboljih načina da se proširi neka dobra ideja. Nadam se da će se moje pesme uskoro moći čuti i na radio stanicama a i da ću gostovati u nekim TV emisijama. 


HC: Kako gledaš na muzičku scenu u Srbiji danas? 
MR: Nadam se da će biti bolje. Vidiš meni je žao što mi nemamo danas neki bend koji bi obeležio našu generaciju. Ne vidim to za sada ali nadam se da će doći neko uskoro. Ima dosta bendova koji mi se dopadaju i čije albume i pesme imam u računaru i rado slušam i bilo bi mi zadovoljstvo kada bih upoznao ljude koji su te pesme pisali i komponovali. Naravno veći deo muzike koju posedujem dolazi baš iz Niša i tu muziku pišu moji drugari i prijatelji i užasno mi je zadovoljstvo što sam okružen talentovanim umetnicima. Stoji to da postoji gomila dobrih muzičara, koji sviraju izvrsno ali to nije dovoljno jednostavno. Čini mi se da nam nedostaje taj moderan zvuk. Nedostaje nam taj muzički jezik kojim se danas priča u svetu. Ja pokušavam da naučim taj jezik svakim danom i svakom novom pesmom i nadam se da ne samo što ću ga savladati jednoga dana nego da ću i napisati nove reči koje će drugi rado hteti da nauče. 

HC: Sada kada si izdao svoj prvi EP, možeš li ukratko da ga prokomentarišeš? 
MR: Ja uživam slušajući te četiri trake a nadam se da i ljudi koji su ga preuzeli sa Balkanrock-a čine to isto. Što se same muzike tiče potrudio sam se da bude to moderniji indie pop i da odgovara današnjem vremenu. Oduvek sam bio opsednut lepim stvarima koje nose duboko u sebi tugu i setu. I probao sam to da naprvim sa ovim pesmama. 

HC: Koliko je vremena, odricanja i energije bilo potrebno za njegovu realizaciju? 
MR: Imam preko dvadesetak pesama koje sam napisao u poslednje dve godine tako da sam izabrao ove četiri da snimim. Ove godine počeo sam da učim da snimam i produciram i za to je bio potreban izuzetan napor i posvećenost. Onda sam krajem juna shvatio da sam uzaludno trošio energiju na beznačajne stvari, zatvorio se u svoju sobi i nisam izlazio napolje tri nedelje. Tih dana bi mi bila užasna i sama pomisao da sam negde na nekom drugom mestu osim pored mikrofona, gitare i računara. Bilo je teško, moram ti priznati, učiniti to sve potpuno sam, bez ikakve pomoći, ali je to bilo neophodno i ja sam samo još više produbio moju ljubav prema umetnosti i ojačao našu vezu. Prvi put kada sam izašao da se prošetam osećao sam se kao turista u rođenom gradu i nije bilo prijatno, ali je to bila cena koju sam morao da platim. 

HC: Kakvi su ti planovi za naredni period? 
MR: Pripremam se za Festival uličnih svirača u Novom Sadu, i spremam se da se ponovo zatvorim u svoju sobu na neko vreme dok ne snimim album. 

HC :Koji su to izvodjači koji su najviše uticali na tebe kao muzičara? 
MR: Mislim da su najveći uticaj ostavili Kurt Cobain, Johnny Marr, Bernard Sumner i Jack White kao gitariste dok mi je Ian Curtis oduvek bio nepresušna inspiracija i kao pevač i kao tekstopisac. Naravno tu je i gomila bendova koje mnogo volim da slušam i od kojih dosta učim. Ne držim se jednog pravca muzike i odista pokušavam da čujem što više. 

HC: Za kraj, šta bi poručio mladim muzičarima, i svim drugim umetnicima u Srbiji? 
MR: Najvažnija stvar je da se sluša. Muzika i majstori koji su je stvarali. Budite ono što jeste, nemojte da se pretvarate, samo budi vi do krajnjih granica. To se neće dopasti nekim ljudima ali j***s ga, to nije na kraju ni važno, oni koji će da vas vole zbog toga voleće vas zbog pravih razloga.

Sa Markom razgovarao Ilija Najdanović