Dežurni pesimista
Helly Cherry
„Ne valja to ništa!“
Tako je govorio đede Pero kada bi na pjaci vidio ove jagode i jabuke, velike kao „glava u tovara, a ukusa kao 'talijanska vojna čizma. Pi!“ Takva je jednim dijelom i domaća muzička scena kao i populacija koja sebe naziva „ljudi“. Odjednom izdžikljala djeca misle da su Lenoni, Zape, Velveti ili Metallica, Iron Man, Hulk i Thor, sve od jednom, u drečavo zelenom koktelu starog kvaliteta, manga i novog svjetskog poretka.
Pazi, ne kažem svi, već jedan dio, i na svu sreću, za sada manji. Manji dio, ali dokle. Svjedoci smo da je ovaj teren vrlo plodan da se uhvate svi mogući loši trendovi, te da ima mnogo prikrivenih „talenata“ za licemjerstvo i dvoličje. Ova zemlja se dohranjivala stajskim đubrivom dugi niz godina, decenija, i moral je u izgnanstvu postao nepoznanica kao duboki svemir. Đe si kapetane James T. Kirk u ovo doba istraživača?
Đede Pero je često gledao u zvijezde:
- „Auuuu brateeeee, ubi ovaj Saturn!“
Da ponovim još jednom, „Ne svi, već jedan dio“. Ponavljam jer ima jedan dio čitalaštva (kakvo crno čitalaštvo. Prije je sljepaštvo ... ) koji jednostavno ne čitaju ono što pišem. Ove moje riječi toliko iskrive i pervertiraju u svojim ubermensch glavurdama, da dođu do nekog sasvim suprotnog zaključka od onog kojeg lijepo, jednostavno i vrlo jasno napišem u ovih par redova. Savjetujem kupovinu nekog „downer“-a da vas uspori u čitanju. Tako da, po treći put, „Ne svi, već jedan dio“. A koliki je taj dio?
Puno, pa taman bio samo jedan bend. Komercijalizacija, povladavanje trendovima, kvantitet nad kvalitetom, želja da se bude faca pošto poto sakrifikujući talenat, dar i dobra pjesma - su sve znaci teškog mediokriteta. Mediokritet je turbo folk.
Na ovo malo ljudi, koliko ima na svim ovim prostorima koji razumiju što ovdje pišem, i jedan bend je previše, jer je pokazatelj retrogradnog mentaliteta. Može se tolerisati, ali ne previše. Ako život nešto uči, onda je to da samo kvalitet istraje, a sve što ima trulo korjenje, kad tad propada i urušava se - a koji je smisao graditi nešto što će ubrzo propasti (?). Brzo zadovoljavanje primarnih nagona je stupidno i krajnje nezrelo. Kako politika, sve skupa sa korupcijom, krađama, prevarama itd. - tako i loša muzika, kad tad plaća ceh.
Svaka čast ovoj drugoj, na svu sreću, većini, svim ovim momcima i djevojkama, ili, djevojkama i momcima (da me feministkinje ne uhvate za gušu) - (a i neću vas imenom navoditi jer znate vrlo dobro ko ste i koliko vas je), koji svaki dan kubure sa svim mogućim problemima, od finansija pa sve do nerazumjevanja medija, sistema i šireg auditorijuma, i dalje rade i prave dobru muziku. Trud i zalaganje se uvjek isplate, i ne gubiti nadu. Gubljenje nade je turbo folk.
E sad, ima tu bijesa; ima i umjetnosti. Negdje su pomješani, negdje nisu, a bilo bi dobro da, kako muzičari tako i publika, znaju da prepoznaju granicu između dvije stvari, jer iako tijesno povezane, ipak su dvije stvari. Pjesma puna opipljivog bijesa ne mora da bude umjetničko čudo. Ona je naprosto kuljanje emocija. Isto tako, jaka pjesma ne mora da bude nosilac baklje promjena i bunta.
Kvalitet i kvantitet ne idu ruku pod ruku. Čim umjetnost okrene oči, uši, uho grlo nos, ka masi, svakodnevnim trivijalnostima, trt, to je kraj priče o umjetnosti, i počinje mediokritet. Počinje turbo folk.
Ima svega po malo. Jedan bućkuriš koji predstavlja pubertet muzičke scene. Vremenom će se kristalisati. Meni je jedino žao što pubertet nismo prošli šezdesetih godina, nego sada, po drugi put. O da, da, po drugi put, jer bilo je i šezdesetih bendova koji su slično radili, ali se zaboravilo. Pitajte roditelje. Nego, jebiga, to je prošlost, a ko ima soli ispod skalpa, učiće od prošlosti, raditi u sadašnjosti za bolju budućnost. Eto me kao Tito. Tito Pesimista.
„Ne valja to ništa dok lijepo izgleda, a ima ukus gumenog đona.“
Nikola Franquelli
Tako je govorio đede Pero kada bi na pjaci vidio ove jagode i jabuke, velike kao „glava u tovara, a ukusa kao 'talijanska vojna čizma. Pi!“ Takva je jednim dijelom i domaća muzička scena kao i populacija koja sebe naziva „ljudi“. Odjednom izdžikljala djeca misle da su Lenoni, Zape, Velveti ili Metallica, Iron Man, Hulk i Thor, sve od jednom, u drečavo zelenom koktelu starog kvaliteta, manga i novog svjetskog poretka.
Pazi, ne kažem svi, već jedan dio, i na svu sreću, za sada manji. Manji dio, ali dokle. Svjedoci smo da je ovaj teren vrlo plodan da se uhvate svi mogući loši trendovi, te da ima mnogo prikrivenih „talenata“ za licemjerstvo i dvoličje. Ova zemlja se dohranjivala stajskim đubrivom dugi niz godina, decenija, i moral je u izgnanstvu postao nepoznanica kao duboki svemir. Đe si kapetane James T. Kirk u ovo doba istraživača?
Đede Pero je često gledao u zvijezde:
- „Auuuu brateeeee, ubi ovaj Saturn!“
Da ponovim još jednom, „Ne svi, već jedan dio“. Ponavljam jer ima jedan dio čitalaštva (kakvo crno čitalaštvo. Prije je sljepaštvo ... ) koji jednostavno ne čitaju ono što pišem. Ove moje riječi toliko iskrive i pervertiraju u svojim ubermensch glavurdama, da dođu do nekog sasvim suprotnog zaključka od onog kojeg lijepo, jednostavno i vrlo jasno napišem u ovih par redova. Savjetujem kupovinu nekog „downer“-a da vas uspori u čitanju. Tako da, po treći put, „Ne svi, već jedan dio“. A koliki je taj dio?
Puno, pa taman bio samo jedan bend. Komercijalizacija, povladavanje trendovima, kvantitet nad kvalitetom, želja da se bude faca pošto poto sakrifikujući talenat, dar i dobra pjesma - su sve znaci teškog mediokriteta. Mediokritet je turbo folk.
Na ovo malo ljudi, koliko ima na svim ovim prostorima koji razumiju što ovdje pišem, i jedan bend je previše, jer je pokazatelj retrogradnog mentaliteta. Može se tolerisati, ali ne previše. Ako život nešto uči, onda je to da samo kvalitet istraje, a sve što ima trulo korjenje, kad tad propada i urušava se - a koji je smisao graditi nešto što će ubrzo propasti (?). Brzo zadovoljavanje primarnih nagona je stupidno i krajnje nezrelo. Kako politika, sve skupa sa korupcijom, krađama, prevarama itd. - tako i loša muzika, kad tad plaća ceh.
Svaka čast ovoj drugoj, na svu sreću, većini, svim ovim momcima i djevojkama, ili, djevojkama i momcima (da me feministkinje ne uhvate za gušu) - (a i neću vas imenom navoditi jer znate vrlo dobro ko ste i koliko vas je), koji svaki dan kubure sa svim mogućim problemima, od finansija pa sve do nerazumjevanja medija, sistema i šireg auditorijuma, i dalje rade i prave dobru muziku. Trud i zalaganje se uvjek isplate, i ne gubiti nadu. Gubljenje nade je turbo folk.
E sad, ima tu bijesa; ima i umjetnosti. Negdje su pomješani, negdje nisu, a bilo bi dobro da, kako muzičari tako i publika, znaju da prepoznaju granicu između dvije stvari, jer iako tijesno povezane, ipak su dvije stvari. Pjesma puna opipljivog bijesa ne mora da bude umjetničko čudo. Ona je naprosto kuljanje emocija. Isto tako, jaka pjesma ne mora da bude nosilac baklje promjena i bunta.
Kvalitet i kvantitet ne idu ruku pod ruku. Čim umjetnost okrene oči, uši, uho grlo nos, ka masi, svakodnevnim trivijalnostima, trt, to je kraj priče o umjetnosti, i počinje mediokritet. Počinje turbo folk.
Ima svega po malo. Jedan bućkuriš koji predstavlja pubertet muzičke scene. Vremenom će se kristalisati. Meni je jedino žao što pubertet nismo prošli šezdesetih godina, nego sada, po drugi put. O da, da, po drugi put, jer bilo je i šezdesetih bendova koji su slično radili, ali se zaboravilo. Pitajte roditelje. Nego, jebiga, to je prošlost, a ko ima soli ispod skalpa, učiće od prošlosti, raditi u sadašnjosti za bolju budućnost. Eto me kao Tito. Tito Pesimista.
„Ne valja to ništa dok lijepo izgleda, a ima ukus gumenog đona.“
Nikola Franquelli