Još od čuvene knjige Arčibalda Rajsa, namenjene srpskom narodu ''Čujte Srbi, čuvajte se sebe'', nisam video delo, koje, u tolikoj meri i gotovo arhetipski, gađa u ključna mesta kolektivnog, bilo ono svesno ili ne. Naravno, Rajsovo delo je znatno univerzalnije i odnosi se na suštinske aspekte srpske propasti i njene autopetrifikacije. Sa druge strane, film Marina Maleševića, priča o Srbiji tužnih ljudi pervertovane svakodnevnice čija je nesreća, ipak, prolaznog karaktera. Fizičko i duhovno osiromašenje, gotovo, da predstavljaju nužno stanje stvari kod najvećeg broja stanovnika, u periodu višedecenijske nemaštine i psiho-fizičke torture. Gledano na ovaj način, stvari predstavljene u Marinovom filmu nisu suštinske samo za stanovnike Srbije, već za većinu porobljenog i osiromašenog stanovništva, bilo gde u svetu.

Jedno od osnovnih pravila dramskog teksta ustanovljeno još kod Aristotela, jeste jedinstvo mesta, vremena i radnje. U ovom filmu aspekti mesta i radnje se ne dovode u pitanje. Radnja se dešava u Srbiji a zaplet je krajnje jednostavan. Višečlana porodica utopljena u opštenarodno sivilo, kuburi sa novcem, živcima i svime što poseduje (ili misli da poseduje). Međutim, autor radnju ne smešta u neko određeno i konkretno vreme, što ovom filmu daje jednu, gotovo, arhetipsku dimenziju. Naime, tokom gledanja filma gubi se vremenska barijera između omraženih devedesetih i, kako stvari stoje, čini se još omraženijih godina posle. Na prvo gledanje, pre nekih 7-8. godina, činilo se da film priča o jednoj Srbiji koja je iza nas. Karakteri, radnja i specifična bezperspektivnost stvari su prošlosti dok mi, vedro uzdignutih čela, koračamo u jedan ''vrli novi svet''. Međutim, taj svet, daleko od bilo kakve vrline i nov samo za neupućene i godinama izolovane, gotovo proročki i bez greške opisan je u ovom filmu. Decenije ''dan mrmotovkog'' tavorenja u učmalosti i bezperspektivnosti, dani srkanja supe među cvetnim dezenima uprljanih tapeta, kao da nikada ne prolaze. Pervertovana stvarnost u kojoj sin intelektualac, izgubljen, neshvaćen i bez posla, ''baca bisere pred svinje'', komentarišući banalan televizijski program roditeljima i komšiji, citirajući neshvaćen, ''Odu XX veku'', Bele Hamvaša. Roditelji koji se obraduju kada na televiziji ugledaju ćerku u porniću, tj. popularnom šou programu, takmučenju za najboljeg pevača, zabavljača (dopuni prazno mesto), radujući se njenom uspehu, nesvesni sopstvenog neuspeha. I televizijski program u vidu porno filma koji se emituje u udarnom popodnevnom terminu, samo su deo stvarnosti ove ''maligne ćelije. Ko ima iole ukusa i ne naseda na banalnu i diktiranu medisjku perverziju namenjenu puku, umesto televizijskog programa i ne vidi ništa do čistu pornografiju. Međutim, da nije sve tako crno dokazuje i stub maligne ćelije, majka, upućujući svog sina kako da najlakše proda ''belo'', odn. lekove pokradene iz bolnice u kojoj radi kao čistačica (kada ne pozira studentima na akademiji). Da bi arhetipska galerija likova bila potpuna, u filmu se pojavljuje i sin, tek pristigao iz rata. Na pitanje svog oca (fenomenalna uloga Miroslava Fabrija) da li su pobedili, odgovara negativno, što otac prokomentariše sa jednim gromkim: ''Ma važno je učestvovati!''.

Narod će uvek ostati narod, masa i većina, sa svojim sitnim navikama i popodnevnim serijama. Međutim, želim da verujem, a u skladu sa uvodnom konstatacijom, da je stanje duha i novčanika, prikazano u ovom filmu, samo prolaznog karaktera i da neće prerasti u novo upozorenje tipa ''Čujte Srbi, čuvajte se sebe!''

Mladen Milosavljević