Veseli Četvrtak je strip edicija stripa koja je vratila devetu umetnost na velika vrata na ovim našim prostorima. Nakon višegodišnje pauze, zahvaljujući njima ponovo smo mogli da redovno pratimo avanture svih onih strip junaka koje smo voleli i sa kojima smo živeli 80ih i 90ih, počevši od Zagora, preko Texa pa do naravno Dilan Doga i još mnogih drugih. Nedavno je Veseli Četvrtak proslavio peti rođendan pa je to bio fin povod da malo popričamo. Uživajte.
HC: Danas je četvrtak, 7. februar, i upravo danas slavite svoj peti rođendan. Kakav je osećaj i da li vas prekidamo u redakcijskom slavlju?
VČ: Heh, danas je zapravo već mesec i još nešto više dana od kako je ovo pitanje bilo postavljeno, ali ja tek sad uspevam da odvojim vremena za njega. Izvinjavam se zbog toga, ali stalno se uleće iz jedne situacije u drugu, skače se sa jednog izdanja na drugo i tako ukrug, pa se smetnu s uma ove „sporedne” stvari kao što su intervjui, spavanje, odmor... Tako je prošao i rođendan, radno i bez velike pompe, u krugu redakcijske porodice, sa prekovremenim ostajanjem u kancelariji. Ne damo se omesti slavljem, radimo kao u rudniku.

HC: Kada ste počinjali čitavu priču, da li ste imali ideju koliko bi ona mogla da traje, da li su postojala neka očekivanja, veća ili manja? U kojoj meri su ona u proteklom periodu ispunjena i možda nadmašena? Prosto, ova pitanja se sama nameću s obzirom na povod našeg razgovora...
VČ: Jasno. Kako je bilo pre pet godina, tako je i danas. Ne znamo šta tačno donosi sutrašnji dan, ali se nadamo da je u njemu što veći broj objavljenih stripova. Isto tako se razmišljalo 2008. godine i evo gde smo sad, nekih 450 izdanja kasnije: stariji smo, možda malo pametniji, iskusniji, naviknuti na redovno izlaženje stirpova. Drugim rečima, onako kako se oseća svaki čitalac, tako se osećamo i mi. Preživeli smo lepe i manje lepe stvari, volimo da mislimo da smo oživeli domaću strip scenu u većoj meri nego što je bila živa u godinama pre nas, a i dalje smo svakog četvrtka prisutni na kioscima, sa povremenim kolekcionarskim izdanjima, koja idu u specijalizovane knjižare. Kao i svi ljubitelji stripova, voleli bismo da je svega toga još više i verujemo da će tako i biti u budućnosti… Bar dok sve opet ne propadne jednog dana. :)

HC: Kako ste došli do ideje o osnivanju izdavačke kuće, i ko su tvoji „saigrači”, siguran sam da nije bilo lako odlučiti se za takav neki poduhvat?
VČ: Nažalost, postojala je ta ogromna crna rupa u kontinuitetu objavljivanja stripova kuće Bonelli na kioscima i, iako neuspeh nekoliko naših prethodnika nije odavao optimističan utisak, smatralo se da je strip potreban našoj zemlji i da još ima ljudi koji ga vole, i mladih generacija koje žele da stasavaju uz njega. I bi tako. Krenulo se sa četiri edicije, da bi se kasnije uvodile druge, a ostalo je sada već istorija… Sastav ekipe se menjao s vremenom, ali je svako od ljudi koji su prošli kroz redakciju ostavio svoj trag i pečat. Danas je redakcija neverovatno mala (nas troje koji radimo u kancelariji i spoljni saradnici), ali, uprkos tome, postižemo da uradimo neverovatno količinu posla.
HC: Kakav je bio osećaj po prvi put držati „svoje prvo VČ izdanje” u rukama?
VČ: Isti kao i danas kad uzmem novo izdanje u ruke… Prvo se zagledam u naslovnu stranu, a zatim u knjižni blok, u potrazi za ne-daj-bože nekim greškama. Ako se ispostavi da ih ponekad i nema, onda odahnem, pa u miru prelistavam strip koji sam bar tri-četiri puta pre toga pročitao u fazama pripreme za štampu. I uvek se zagledam u neki kadar ili u neki oblačić i zamislim nad njim, kao da sam ga prvi put video. Neki ljudi kažu da sam lud. U svakom slučaju, osim velike odgovornosti i brige, osećam ponos i zadovoljstvo svaki put kad iz štamparije stigne novi strip, kao što je bio slučaj i sa onim prvim.

HC: Šta podrazumeva rad u jednoj ovakoj kući? Mnogi od nas zapravo i ne znaju koliko cimanja je potrebno da bi se jedan broj izgurao...
VČ: Podrazumeva da živite strip. To je posao koji ne prestaje kad odete kući, jer najčešće ne možete da odete kući iako je zvanično radno vreme gotovo, a i ako odete, od kuće nastavljate da radite ono što niste stigli u kancelariji. Uvek ima još nešto da se uradi. Još neki tekst da se napiše ili pročita, još neke korice da se prekontrolišu, još neki mejl koji čeka odgovor, još neki strip koji čeka poslednje čitanje pre odlaska u štampariju… Ne tako retko, u kancelariji se ostaje do ranih jutarnjih sati kako bi se rokovi ispoštovali, a dešava se nekad da se ne ide kućama po dan-dva. To je taj fizički deo posla, a uz njega ide i podjednako komplikovan misaoni deo, u okviru kog se obavlja organizacija rada, kontrola, korektura, brejnstorming, planiranje, dogovaranje, pregovaranje, odgovaranje, računanje, plaćanje, pravdanje, nerviranje, svađanje… Nemoguće je opisati rečima, morali biste da provedete mesec dana sa nama da biste videli kako to izgleda, a posle toga možda ne biste više voleli strip kao što ga volite sada. Ipak je rad u redakciji samo jedna poduža terapija odvikavanja od opsednutosti stripovima.

HC: Koje stripove trenutno izdajete, koji su vaši favoriti, a i favoriti čitalaca?
VČ: Heh, svi su mi mnogo dragi (naravno), iako se zna da su „Zagor” i „Dilan Dog” najpopularniji među čitaocima. Svaki od stripova koje radimo ima svoje draži i svaki je potpuno nov izazov, jer ne znaš šta te u kojoj epizodi očekuje. Verovatno posebno mesto u mom srcu ima „Talični Tom”, iako su i „Mister No”, „Marti Misterija” i „Dampir” isto tu negde. Najviše volim rad na ranim epizodama nekog serijala, jer je to svojevrstan povratak u detinjstvo tih serijala i stripa kao medija. Naravno, volim i kad se ukaže prilika da radimo neke nove francuske strip albume (kao što je „Zigfrid”), jer je to potpuno drugačija priča od ove svakodnevne i jako je prijatno raditi moderne stripove u boji. 
Situacija je, znači, redovna: svakog četvrtka novi bonellijevski strip mora da izađe na kioske, iako postoje čitaoci koji bi voleli da oni izlaze brže i češće. Nažalost, njih je premalo i nedovoljno da bi se to zaista i ostvarilo, a da se pritom ne ugrozi budućnost funkcionisanja firme, ali u internet komunikaciji s njima vidimo da to najčešće ne mogu da razumeju (jer ih, zapravo, i ne zanima) i da svi imaju da nam narede (dakle, ne da predlože) neku novu, originalnu i genijalnu ideju kako šta treba uraditi... Sigurno zato što imaju bogata iskustva u objavljivanju stripova. :)
HC: Planirate li neka nova izdanja i edicije?
VČ: Samo ono što smo već najavili za ovu godinu. To je, pre svega, nova, dugoiščekivana  kolekcionarska edicija kojoj se mnogi raduju - „Biblioteka Marti Misterija”, u kojoj ćemo krenuti od one najstarije, prve epizode, i nastaviti dalje po hronološkom redu, u knjigama od prosečno 700 stranica, slično „Biblioteci Teks” i „Biblioteci Mister No”. Zatim, sledi nam povratak „Dampira” i nastavak vampirskih dogodovština tamo gde smo i stali, takođe u kolekcionarskom tiražu, u formi trobroja. Naučnofantastični serijal „Bred Beron” nastavlja svoj život kroz specijalna izdanja i priče na većem broju strana, a uleteće verovatno i još poneki strip album sa francuskog podneblja. Uz sve to, trudimo se da održimo postojeći ritam kiosk edicija i da malo ubrzamo nove knjige „Biblioteke Zagor” i „Biblioteke Dilan Dog”. Da li ćemo uspeti da ostvarimo sve što smo zamislili... ostaje da se vidi.

HC: Hteli smo da vas pitamo, i da uputimo jednu zamerku. Radi se o vašem sajtu na kome već dugo stoji samo kontakt i informacija - „u pripremi je”. Znamo da je danas sve na fejsbuku, ali kapiramo da bi i sajtu trebalo posvetiti pažnju...
VČ: Istina, to je nešto na čemu radimo već pet godina, ali nikako da nađemo zadovoljavajuće rešenje. Poenta je napraviti informativnu stranicu, gde će svako izdanje biti posebno zastupljeno, gde će moći da se prati kad šta tačno izlazi, gde će moći da se vidi, daunlouduje ili pročita nešto zanimljivo, ostavi komentar i nađe zabavan multimedijalni sadržaj, a da opet ne bude prenatrpana i prešarena. Želimo da smislimo originalu web stranu, da dizajn bude moderan, da svako ko dođe na nju prosto odmah poželi da otrči napolje i kupi neki strip.
Dok ne smislimo dovoljno dobru prezentaciju, tu je prelazno rešenje u vidu naših strana na facebooku, twitteru i tumblru. 
Zapratite nas: facebook.com/veselicetvrtak – twitter.com/veseli_cetvrtak – veselicetvrtak.tumblr.com

HC: Kako danas vidite strip scenu Srbije? Nesumnjivo je da ste vi ponovo pokrenuli jedan novi talas izdavaštva. Koliko pratite i andergraund i alternativnu strip scenu (Stripburger, ekipa okupljena oko Elektrike u Pančevu, Wostok...)? I kako ocenjujete,... hajde da ne kažem konkurenciju, ali i rad kolega koji izdaju neke druge junake?
VČ: Lično pratim koliko god sam u mogućnosti, naročito dešavanja u Elektrici i sam festival GRRR!. Nažalost, svedoci smo toga da je fanzinaška scena mnogo slabija nego što je bila devedesetih godina, ali obraduje me kad svako malo vidim neko novo izdanje u Beopolisu ili negde drugde. Šteta što ideja Balkan Twilight nije bolje zaživela, ali vidimo da domaći autori nalaze uhlebljenje kod izdavača kao što su Lavirint, Komiko, Sistem, i to je samo za pohvalu. 
Što se tiče ove „velike” mejnstrim scene, mora se istaći i pohvaliti izdavačka kuća i striparnica Darkvud, koja svojim izborom pomera neke granice i donosi dobar odnos klasičnih i modernih stripova. Najavljuju neke odlične stvari i, lično, jedva ih čekam sve.
HC: Kao veliki DC fanboy moram pitati da li razmišljate o izdavanju DC publikacija?
VČ: Ne, DC se ne uklapa u unapred određeni koncept Veselog četvrtka, ali, srećom, tu su i ostali izdavači, spremni da doprinesu. Osim Darkvuda, tu je i Finiks Pres, koji ima dobru saradnju sa DC-em i nadam se da će je samo produbljivati. Iako redovno pratim šta rade DC (recimo, iz ove nove 52 edicije može se probrati bar pet odličnih naslova, a tome treba pridodati i sve što radi genijalni Grant Morison), Marvel, IDW, Archaia, najviše me oduševljava Image Comics, koji je profitirao uspehom i ekranizacijom serijala „Okružen mrtvima”  i očigledno veći deo novca uložio u nove autore, nove ideje, a time kod mene stekao ugled trenutno najzanimljivijeg i najvećeg malog izdavača. Ovaj, koje beše pitanje? Ah, da... Nažalost (koji li put već ponavljam ovu reč?), nema izgleda da ću imati prilike da bilo šta od ovih stvari objavim pod etiketom VČ.

HC: Evo i ja da se uključim oko ovog pitanja, baš smo pričali u redakciji Miloš i ja i imali različite stavove povodom sledećeg pitanja i voleli bismo da čujemo vaše mišljenje. Naime, nekako se stiče utisak da DC i Marvel nisu bili toliko popularni junaci kao recimo junaci Serđa Bonelija (pa i Alana Forda pomenimo). Šta mislite, zašto je to tako? Da li su SB izdanja bila dostupnija, finansijski pristupačnija ili su nam jednostavno iz nekog razloga ovi LIKOVI sa svojim životnim pričama i avanturama bili bliskiji iz nekog razloga. Znam da se Miloš neće sada složiti sa mnom i da škrguće zubima ali... 
VČ: Teško filozofsko pitanje. Možda je to stvar geografskog podneblja, pa je većini italijanski mentalitet bio bliži nego američki. Vrlo je verovatno da je Jugoslovenima bilo lakše da se identifikuju sa usamljenim revolverašima, kaubojima, traperima, ljudima iz džungle i stripovima koji su generalno bazirani na određenim istorijskim epohama, nego sa nadljudima koji nose helanke i kupaće gaće preko njih. Vremenom su se i jedni i drugi stripovi izmenili, ali je u kolektivnom nesvesnom većine ljudi situacija ostala ista. Doduše, bili smo svedoci da se devedestih sve resetovalo, i da se tek ovih godina stvari vraćaju u neku tzv. normalu. U međuvremenu, stasala je generacija čitalaca vaspitana na skeniranim i piratskim izdanjima američkih stripova, ali i tu postoji problem što ne postoji navika da se izdvajaju ne tako male sume novca za strip u boji, koji i dalje može bez mnogo muke da se nađe na internetu. 

HC: Nećemo vas previše danas opterećivati pitanjima, ostavljamo vas da slavite, i poslednje reči prepuštamo vama...
VČ: Ne bih ni ja dalje opterećivao čitaoce, pa se rastanimo zato rečima Momčila Bajagića Bajage: „Jahači magle, dovoljno brzo, sedma patrola pred vratima... Srebrni magnum, srebrni metak, srebrni ukus na usnama...”
Sa Dušanom razgovarali Nenad i Miloš
fotografije preuzete sa Fejsbuk stranice VČ iz albuma "Dan čitanja stripova u javnosti"