Nije lako svariti muziku Mastodona. Godinama sam pokušavao, i tek sam sa prethodnim „Crack the Skye“ shvatio (živi album koji je izašao u međuvremenu, „Live at Aragon“, je produkciski promašaj). OK, nema tu što da se posebno shvati, ali su mi se kockice tek tada poklopile, tek nakon dubljeg i ozbiljnijeg preslušavanja i kopanja po tekstovima i intervjuima, sam uvidio kompletnu sliku. E, to je pravi izraz – uvidio kompletnu sliku. Slušati samo muziku, bez obraćanja pažnje na tekstove, na razloge pisanja svake pjesme, na emociju koja se krije iza svake pjesme, je čisto gubljenje vremena. Bend baš dosta truda ulaže da sve ima određenu formu, i pošto nam daju dosta zadovoljstva, red bi bio ispoštovati ljude, da ne govorim o apsolutnoj nezrelosti da se drugačije radi. Zamislite situaciju kada ih fan zaustavi, i sav usplahiren, pohvali album, a na pitanje što mu se najviše sviđa, ne može da ponudi konkretan odgovor, nego samo mumla o tome da je album odličan. Površnost je danas zahvatila toliko maha, da ni dječija zanesenost i oduševljenje više nisu prihvatljivi izgovor.

Prvi kontakt sa „The Hunter“ sam imao negdje odmah nakon što je objavljen, prije nekih godinu dana, i zapahnula me je ona teška i mračna Mastodon atmosfera. Kao uvjek, iščašeni do krajnosti. Nijesam bio spreman na tako nešto, i do skora sam jednostavno grebao po površini. Znao sam, jednostavno sam znao da je album u najmanju ruku dobar, ali me je ta čemerna atmosfera odbijala, i nijesam baš uvjek od volje da tako nešto slušam.

Slušajući „The Hunter“, imam osjećaj kao da je album podjeljen u dvije cjeline. Prva, jača i iskreno manje interesantna, i druga polovina izrazito mirnija. Mada, nemojte da vas buni ovo „mirnija“ jer je ovo Mastodon, i pjesme, iako mirnijeg tempa, su nabijene njihovom opresivnom energijom pa na momente pjesme koje su sporijeg tempa, zvuče agresivnije nego one koje su brže. To vam ne mogu detaljno objasniti, i treba da čujete i osjetite. Od te neke fiktivne sredine kreće pravo uživanje za sve audiofile. Na prvom mjestu bih izdvojio naslovnu „The Hunter“. Solo dionica se tehnički ama baš po ničemu ne izdvaja, i očigledno je improvizacija, ali je toliko poletna i tako se uklopila u melodisku liniju pjesme da je pravo uživanje slušati. Odmah nakon nje, bend odsječno prekine atmosferu sa jačom i neobično rokerskom „Dry Bone Valey“, a za kraj ostavljaju „Thickening“ i pjesme, „Creature Lives“, i „The Sparrow“, dvije pjesme koje svi koji cijene Pink Floyd, pretpostavljam da će naći itekako interesantnim.

„The Hunter“ je isčašeni Mastodon album, klasična američka škola, manje melodičan nego prethodni, ali i malo više čistiji rock and roll, ili metal, nego obično, i svakako jedan dobar album kojemu treba posvetiti dosta vremena, ali koji strpljenje nagrađuje širokogrudo.

Nikola Franquelli