Nije film, nego sam i ja čovjek od krvi i mesa pa ponekad se toliko iznenadim da u momentu ne uspjevam da se snađem pa ostanem ukopan u čudu. Što mogu? Grešno tijelo, duh ponekad slab, um preovlada, pa Vam se moram malo požaliti, malo ukazati na još jednu čudnu stvar iz naše okoline. U ovim kriznim vremenima, danima velikih kiša na jugu i ogromnih snježnih padavina na sjeveru crne gore, kada nekultura i ljenost pojedinaca isplivavaju na površinu kao kafeni izmet iz preplavljene šahte, mene pojedine očigledne činjenice (meni barem očigledne) nagone na razmišljanje. U razgovoru sa jednim domaćim organizatorom, saznajem nešto zabrinjavajuće. Naime, čovjek lijepo kaže, ako dovedem bend iz ovog kraja zemlje, pojedini bendovi i pojedinci iz onoga kraja mi neće doći na svirke, bojkotovaće i ogovaraće me, i obratno – kao što se već događalo. Sada, da je to neki klinac, pa bih rekao da pretjeruje, da prdi lude, što bi u narodu rekli, ali nije klinac, već odrasla i odgovorna osoba, sa „stažem“, a toj tvrdnji dodajem i svoja lična iskustva, zapažanja koja, nažalost, idu u prilog toj tvrdnji.

Stojim tako, zamišljen, kolutam očima u potrazi za nekim nevidljivim odgovorom, po glavi mi se vrte scenariji, ljudi, bendovi, moguće situacije, ono što sam doživio, vidio i čuo, i ne mogu da vjerujem da ima, ne samo pojedinaca, nego grupe ljudi, neformalne organizacije i skupine mladosti i starijih osoba, koje jednostavno zbog umišljenih i nepostojećih (velikim slovima, UMIŠLJENIH I NEPOSTOJEĆIH) razloga, su u stanju da bojkotuju svirke kroz svoje komentare, kroz svoje ponašanje, šireći glasine i poluistine. Zar muzika nije univerzalan jezik? Zar muzika nije ona koja spaja? Zar muzika nije ona koja liječi? Zar muzika nije medijum kroz koji se pokazuje intelekt, svijest, napredak?

Što je to što goni i tjera jednu ili više osoba da ne podnosi tamo neki bend samo zbog toga što su iz ovog, ili onog grada? Što je to? Molim Vas da mi kažete, da mi odgovorite, da me uputite i rasvijetlite ovu veliku misteriju i dilemu. Ja to ne shvatam, ne razumijem i ne mogu da vidim neke tako očigledne činjenice, a i ćoravome je jasno da ja nešto ne vidim kad toliko ljudi ima „otvorene oči“, a ja i dalje gacam u neznanju. Molim Vas, recite mi odgovor ako ga znate? (... a ako padate u iskušenje, molim Vas da ne ogovarajte na ovo retorično pitanje ...).

Zar nije očigledan napredak crnogorske scene? Zar nije očigledan svakodnevni rast kvaliteta? Zar to nisu sve očigledni signali da se nešto dobro i pozitivno događa?

Zar je bitno odakle, ko, što, kako? Zar ne vidite da rokenrol i hip hop doživljavaju novu mladost? Zar to nije razlog za zadovoljstvo? Zar je lični ego važniji od sveukupnog napretka, uspjeha i svega izgrađenoga? Zar je toliko teško reći „Vidi, uspjeli su“? Zar je stvarno važnije da komšijina krava crne - pa onda i moja ... da komšija ne bi imao gdje djeci da kupuje mlijeko?

Nije slučajan odabir filma u naslovu ovog teksta, samo što bih ga ja malo izmijenio u „Magarci u Magli“. Nadam se da će kad tad upaliti maglenke i naći put iz magle.

Nikola Franquelli