Iz češke istorije, kulture, umetnosti i književnosti potpuno je izbačena misao velikih čeških demokrata, Masarika, Peroutke, Čapeka, Viktora Dika, Arne Novaka, Vaclava Černog i dr. Do njihovih knjiga se u bibliotekama nije moglo doći, jer su isključene iz fondova. Ako ih je neko i čitao nije smeo da ih citira. Mnogi naučnici, mislioci, profesori univerziteta izbačeni su s posla i godinama i decenijama, da bi preživeli, radili su kao fizički radnici, najčešće kao noćni čuvari, čuvari skladišta, portiri, a ako su radili neki nefizički posao, recimo izrade bibliografija po bibliotekama i naučnim institutima nisu potpisivani, kao npr. Jan Patočka. Bogata Masarikova biblioteka sve do nedavno bila je nedostupna, seleći se iz jedne u drugu zgradu na krajnjoj periferiji Praga, tiho propadajući. Arhivi, biblioteke, likovno stvaralaštvo Tajgea, Nezvala, Bibla... rasuti su, izgubljeni, pokradeni, a po mišljenju mnogih namerno uništeni. Sredinom devedesetih osnovan je za avangardno likovno blago, u funkcionalističkoj zgradi praškog Sajma, Muzej moderne umtnosti, a s obzirom na veliki broj sačuvanih zgrada u Pragu i drugim češkim gradovima u kubističkom stilu, Muzej kubizma. Međutim, nemoguće je zaboraviti da su neposredno posle 1948. pomrli ili izvršili samoubistvo najznačajniji predstavnici avangarde, Nezval, Tajge, Bibl i mnogi drugi. Velika nadrealistička slikarka Tojen je preživela zahvaljujući preseljenju u Pariz i podršci Bretona i drugih francuskih nadrealista. Štirski je na vreme umro i nije morao da vrši samoubistvo ili emigrira. Posle užasnih napada i kritika ugašeno je čuveno avangardno Oslobođeno pozorište Voskoveca, Veriha, Honzla i Frejke. Prag sa Barandovom, srednjeevropskim Holivudom, dugo to nije bio. U pozorištu i muzici došlo je do povratka na klasičan repertoar. Istina sjajno izvođen, ali bez mogućnosti razvoja novih žanrova i formi.

I lingvistika, tj. delatnost Praškog lingvističkog kružoka, nazivanog i Praška strukturalistička škola koji su 1926. godine oformili mlađi lingvisti Matezius i Jakobson, zainteresovani za nove pravce lingvističkih istraživanja i kao opozicija koncepcijama neogramatičke škole i istorijsko-dijahronijskog metoda, svakog časa napadana je kao „nekorisna“, čak „štetna“ po tumačenje književnosti. Oformili su ga po ugledu na Moskovski lingvistički kružok, u koji je Jakobson bio uključen do 1921, kada je emigrirao u Češku. Praškom lingvističkom kružoku pridružili su se i drugi ruski emigranti, Karcevski, Trubeckoj, Bogatirjov, Čiževski i Česi, Mukaržovski, Havranek, Vodička, Rene Velek, Vahek, Trnka, Ripka i dr. Prvi put su se kao grupa predstavili na Lingvističkom kongresu u Hagu 1928, a sledeće godine na Prvom slavističkom kongresu u Pragu izneli su svoje Teze, odnosno svoj program. Svoje glavne radove objavili su u osam tomova u periodu od 1928. do 1939. godine. Objavljivali su tekstove u nizu zbornika i pojedinačnih knjiga, bez obzira na brojne i žestoke napade od strane marksista, zbog funkcionalnog i sistemskog bavljenja jezikom u analizama stvaralaštva čeških avangardista, pre svega poetista i nadrealista, slično kao što su se u SSSR-u opojazovci i formalisti bavili poezijom i prozom akmeista i kubofuturista, odnosno na osnovu njihovih dostignuća stvarali novu teoriju o poetskom jeziku. Najznačajnije pomenute teoretičare Aleksandar Ilić je i preveo, omogućivši nam da i sa te strane bolje shvatimo problematiku kojom se u svojoj disertaciji-studiji bavio.

I u analizama devjetsil, proletkulta, poetizma i nadrealizma svoje tvrdnje o odnosu avangarde i marksističko-lenjinističko-staljinističke ideologije obrazložio je i ilustrovao nizom primera iz poezije predstavnika pojedinih pravaca i grupa, Sajferta, Nezvala, Halasa, Bibla, Nojmana, Volkera, Sove, Horžejše i drugih, kao i razmatranjima njihovih manifesta nastalih dvadesetih i tridesetih godina. Grupa devjetsil delovala je u Pragu od 1920, a u Brnu od 1924, uz uključivanje novih članova i napuštanje pojedinaca između 1920. i 1931. godine. Naziv grupe se više puta menjao, ali je u istoriji književnosti pre svega poznata kao devjetsil, nazvana prema planinskoj biljci, čiji naziv na latinskom glasi Carlina acaulis. Naziv je uzet namerno, tj. programski i ukazuje na „anticivilizacijsku“ orijentaciju grupe, sličnu našem Zenitu, sa kojim su Česi tokom njegovog postojanja sarađivali. Inicijatori osnivanja grupe bili su teoretičar umetnosti Karel Tajge i prozni pisac Vladislav Vančura, a priključili su im se pesnici, prozaici, pozorišni režiseri, slikari, arhitekte, kritičari i teoretičari umetnosti, Sajfert, Nezval, Bibl, Halas, Zavada, Konrad, Fučik, Vaclavek, Šima, Štirski, Tojen, Jelinek, Krejcar, Vanjek, Hofmajster, Muzika, Sis, Havliček, Honzl, Frejka, Černik, Levenbah, Štulc, Frič, Vajskof, Suk, Veselik, Proks i dr. Umetnički i idejni programi grupe odražavali su svest i težnje većeg dela međuratne umetničke češke inteligencije, između ostalog levičarske, „bliske životu proletarijata“. Tako da proletkultovski slogani vrlo brzo postaju dominantni. Sve više nalikuju na buntovničke, bučne književne manifeste zapadnoevropskih i slovenskih avangardi.

Grupa devjetsil bila je u mnogo čemu bliska sa pesničkim pravcem nazvanim poetizam Njegov program koncipirali su u svojim manifestima Tajge i Nezval. Prema njihovim zamislima trebalo je da bude pre svega vitalistički i hedonistički način života. Odnosno, da bude suprotnost patnjama svetskog rata kroz koji su prošli i okretanje lepom, veselom, zabavnom u životu, čemu se i u svim drugim zemljama težilo nakon završetka svetskog rata - programirano kao takvo, a ne spontano - uz prihvatanje i primenu nove tehničke civilizacije. U praksi je u odnosu na poeziju simbolista to i bio. Pesnici počinju da primenjuju slobodan stih, da ga zasnivaju na ritmu i veoma maštovitim metaforama. Ovim načelima se razlikovao od devjetsila koji je još uvek bio poslušan proleterskoj, angažovanoj poeziji. Premda su ta načela dominirala u poeziji, počela su se primenjivati i u drugim umetnostima, slikarstvu, arhitekturi, pozorištu, muzici. Posebno su zanimljivi ogranci poetizma zvani „artificijelizam“ koji su u svojim manifestima formulisali slikari Štirski i Tojen i „umetnički lirizam“ koji su formulisali Muzika i Šima. Uticali su i na stvaranje slovačkog nadrealizma, čak na tzv. katoličku modernu. I poetizam je bio povezan sa Praškim lingvističkim kružokom čiji su teoretičari, posebno Jakobson i Mukaržovski, uzimali za primer njihovu poeziju i bavili se njenim stilskim funkcijama, semantikom rima, funkcionalizmom i ekonomijom poetskog jezika, granicom između poezije i proze.

Većina članova devjetsila i poetista je bez obzira na svoje manifeste 1929. prešla u Levičarski front kulturnih radnika i intelektualaca osnovan protiv reakcije i fašizma u Pragu, a koji je okupljao uticajne umetnike, naučnike i intelektualce iz cele Češke. Prvi njegov predsednik bio je Tajge koji je i sastavljač njegovog revolucionarno-materijalističkog programa. Kao i sve slične organizacije u početku je delovao nezavisno, ali je uskoro postao instrument kulturne politike Komunističke partije Čehoslovačke. Od 1930-1933. godine izdavao je časopis „Levi front“ i knjige, u seriji Biblioteka LF, u kojoj je pored marksističko-lenjinističke literature objavljen i niz vrednih knjiga iz književnosti i društvenih nauka. Preuzevši niz funkcija devjetsila organizovao je u celoj zemlji brojna predavanja iz najrazličitijih oblasti umetnosti, nauke, filozofije, književne večeri s diskusijama, izložbe, naravno ideološki obojeno, veoma nalik na proletkultovsko. S obzirom na otvorenu političku delatnost i agresivnost vlasti su ga 1934. ukinule.

Istaknuti njegovi članovi uključili su se u Grupu nadrealista koja je u Pragu delovala od 1934. do 1939. godine. Osnovao ju je Nezval, autor njenog manifesta koji su potpisali i pesnici, slikari, vajari, režiseri, kompozitori, Bibl, Forbat, Honzl, Ježek, Štirski, Tojen, Makovski i drugi, mnogi pre toga članovi devjetsila, proletkulta i poetizma. Uskoro joj se priključio i Tajge, u ulozi glavnog teoretičara, ne menjajući radikalno svoje stanovište prema odnosu umetnost- komunistička partija, mada je zbog događanja u SSSR-u na tom planu bio razočaran.

Grupa je s obzirom na mnoge dodirne tačke uspostavila saradnju s francuskim nadrealistima. Jedni druge su prevodili i objavljivali u svojim časopisima. Organizovali su pesničke večeri. Razmenjivali su likovne izložbe. U rad grupe bio je uključen Praški lingvistički kružok. Jakobson i Mukaržovski bavili su se poezijom Nezvala i drugih nadrealista grupe, usavršavajući na konkretnim analizama poezije i proze strukturalizam kao naučnoistraživački metod. Godine 1938. ipak dolazi do većih nesuglasica među članovima grupe oko odnosa prema montiranim moskovskim procesima, tako da Nezval kao realizator češke linije komunizma objavljuje ukidanje grupe. U tome su ga podržali marksistički kritičari koji su jedva čekali da se to dogodi. Neki članovi grupe ostali su verni njenim prvobitnim načelima, međutim šest godina rata, surova nemačka okupacija i ukidanje svih stvaralačkih sloboda, kao i uvođenje socrealizma posle rata onemogućili su dalji razvoj nadrealizma u Češkoj. Posle Drugog svetskog rata bilo je pokušaja stvaranja novih grupa nadrealističke orijentacije, ali zbog kulturne politike zemlje na tom polju nisu postignuti ozbiljniji rezultati. Mada, tragova nadrealizma u raznim domenima češke savremene umetnosti još uvek ima i to u znatno većoj meri nego u drugim zemljama bivšeg sovjetskog bloka, jer je i u Češkoj, kako je govorio Mukaržovski, „nadrealnost postala oficijelna realnost“, ili kako je Jan Kot u svojoj knjizi Kavez traži pticu taj problem formulisao: „Kavez je uvek tu; čeka pticu. Jadna ptičica kad se u njemu nađe“. A Aleksandar Ilić dopunjuje: „Dugi niz godina će češki i slovački pesnici – slavuji biti naterani da pevaju u kavezu, po notama socijalističkog realizma...“

Biserka Rajčić