Izvadak iz Kapetanovog dnevnika

Prvi dio - Magla

Izvadak iz Kapetanovog dnevnika. Zvjezdana godina 2011. OK, OK, moram se malo našaliti jer ovo moje putešestvije ponekad stvarno podsjeća na „Zvjezdane Staze“, brod na „Enterprise“ a sve luke i različite nacije na galaksije, Borgove, droide i sva čuda iz mašte Gene Rodemberija.

Trenutno sam malo južno od Newfoundland-a. Dok vi ladite ... Dok se kupate i sunčate na obalama jadrana, ili dok se brčkate u nekoj planinskoj rijeci, meni je ovdje nebo tamno i sivo, magla me prati već dva dana i prohladno sparno je. Hladna sparina. Jeste da jedno sa drugim baš i ne ide, ali ne znam kako drugačije da opišem. Okolna temperatura je dosta niska dok sa juga puše topliji vjetar jako zasićen vlagom. Magla je toliko uporna, toliko gusta, tako sablasna, da čovjek jednostavno ne može (a i nema pametnija posla) nego da razmišlja o tome kako su nekada pomorci prolazili ovim vodama i što im je sve kroz glave prolazilo dok su danima polako navigavali na slijepo kroz magle, moleći boga da ne opizde u ne neku hrid.

Danas na brodu imam sve što mi treba da bi radio i živio relativno udobno i dosta sigurno. Imam radare, imam GPS-ove, satelite, kompjutere, sinoptičke službe, instant komunikaciju, ajpode, ajpedove, ajvare, veš mašine i uvjek čiste ajgaće (imam i ajpeglu, no sam lijen, a i ko me gleda?), a prije samo dvadeset godina je priča bila sasvim drugačija. A kako je tek bilo u srednjem vijeku, ili u 14 i 15 vijeku, kada je Kolumbo prstom pokazao na zapad i rekao „Tamo je Indija“? Zamalo su ga linčovali, ne zbog nepoznavanja geografije, već zato što je 99.9% stanovništva i tzv. inteligencije, bilo uvjereno da je zemlja ravna kao ploča i da je tamo kraj svijeta i da Kolumbo bunca i vodi u propast. Jedino su kralj i kraljica Portugala imali uši i oči za njegove vizije (ustvari, rekao bih više halapljivost za zlatom i bogatstvima dalekog kontinenta). Elem, krenu Kolumbo na more, a da ni sam nije bio siguran kuda treba ić'. Zamislite da vas strpaju u komad drveta sa nekoliko jedara sa još jedno šezdesetak smrdljivih i bradatih mornara (djevojke, obuzdajte maštu), na strogo ograničenim količinama vode, hrane i alkohola (nekada je rum bio važniji i od hrane), kupanje isključivo morskom vodom, spavanje u ljuljaškama, sa jednim magnetskim kompasom i sekstantom (šklopocija od željeza i drveta za određivanje pozicije a koju samo par ljudi zna da koristi) i otisnu vas ... u nepoznato, tamo negdje, dok Kapetan prstom pokazuje pud horizonta gdje sunce polako zalazi. Vozi tamo! Avantura, jel?

A zamislite samo Vikinge, koji su u barkama (bukvalno barka, jer drakar je imao jedno kvadratno jedro, dvadesetak vesala i nije imao nadgrađe gdje bi se mornari-ratnici mogli sakriti od kiše, sunca i pogleda zvijezda), i u tom hororu su oni prelazili sjeverni atlantik po talasima od 5-6 metara i vjetrovima do 40 čvorova, ili išli južno sve do mediterana, pohodili obale i još bi se i vraćali nazad, često materijalno bogatiji svom pokradenom, (ehem, osvojenom robom). Hrana im je bila soljena svinjetina, voda jednom do dva puta na dan, spavali su na, ili ispod veslačkih klupa, nevremena zagarantovana, visoka mogućnost propasti, smrt siguran ishod - ali, kao junak u Valhali.

Preskočimo par stotina godina do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.. Sada su brodovi narasli do mamutskih proporcija, preko 300 metara u dužini, nepotopive grdosije (prema riječima konstruktora, kao što je bio Titanik nepotopiv), sa gazom preko 20 metara i mogućnšću da u jednom dahu oplove više od pola planete. Brodovi su od željeza, prenose ogromne količine tereta sa kontinenta na kontinent, motori ogromni kao zgrade koji ih pokreću kroz vodu, i čvrsta i prekaljena posada i dalje opslužuje. Žil Vernove fantazije su se pretvorile u realnost koja je nadmašila i njegove najrazuzdanije snove.. Ali, u suštini, ti isti brodovi se ni najmanje ne razlikuju od Kolumbovog. I dalje su to ljuske koje su na milosti i nemilosti mora, vjetra i Posejdona Nema klima uređaja, nema satelita, i dalje se koristi sekstant, radar se pali isključivo kada je preko neophodan, i uslovi života su generalno preki kao nekada.

Preskočimo trideset godina, dođimo u 2011 godinu, do ovog broda i Nefoundland-a. Samo trideset godina poslije i uslovi su nevjerovatno bolji.. Svako ima svoju kabinu sa idealnim klimatskim uslovima, sve je čisto i uredno, svako ima svoje kupatilo, obuću odjeću, hranu, ljekarsku službu ako zatreba, i generalno, ako je čovjek pametan, živi se sasvim pristojno, iako daleko od svijeta.

A onda mi dođe jedan od mlađih oficira (hmmm, oficir?), i kaže:

- „Nemam frižider u kabini, kako mogu tako da plovim?“.

Došlo mi da ga naprdim noga. Nema frižider da ohladi pivo! Nabi ga u dupe, pa ga hladi.

-„Prije jedva deset godina si plovio bez klime, bez vode i hrane, na slijepo kroz uragane i tajfune, valjao se kao tikva na vjetru, bio u ratnim područjima i okružen piratima, po kiši, suncu, vjetru i bez žena mjesecima (čuš!), a sada mi tražiš frižider za kabinu?! Jebao te frižider!“