Živio jednom jedan Mali narod, koji je za svog gospodara odabrao Velikog i nadaleko poznatog kralja. Imali su blaga i prirodnih ljepota u izobilju, more im se plavilo, šume zelenile, a planine bile prkosno i uzvišeno bijele. Baveći se svojim skromnim poslovima, napredovali su sporo ali sigurno. Izolovani od ostatka svijeta, bili su upućeni sami na sebe, okrenuti svojim rabotama uporno vjerujući u svoja bratstva i davno izabranog vođu - Velikog kralja.
Jednoga dana, pronese se vijest da je strašni i prestrašni Div iz susjednog kraljevstva počeo ucjenjivati oštroumnog i pametnog kralja. Načuo je Mali narod da nezasiti Div potražuje dio njihovog prelijepog kraljevstva, pa se pobojao za sebe i svoje potomke. Poslat je glasnik Velikom vijeću, ne bi li se nekako umirila svijest svekolikog stanovništva i povratio nekakašnji spokoj.
Sve je bilo dockan. Kralj je pokleknuo pred ponudom Divovskog konzorcijuma. Otpočela je rasprodaja Malog kraljevstva. Od tada se vrijeme počelo mjeriti nekim drugim sistemom vrijednovanja.
Zemlju su podijelili na parčiće, označili bojama privilegovanih i otpočeli njeno smišljeno utapanje. Narod je jecao za prodatom dušom voljenog kralja, misleći na izgubljenu budućnost, strahujući za tek ispiljeno potomstvo.
Ne prođe dugo, a kraljevstvom prostruja vijest o Divovoj tajnoj boljci. Njegov golemi i nezasiti stomak se nikada nije mogao ispuniti zadovoljstvom i užitkom objedovanja. Stalno je bio gladan, boljela ga je glava, nedostajalo mu je sna. Kada su stanovnici priobalja doznali za ovu crnu vijest shvatili su da se Divovski apetit namjerio na njihovo svetilište – Otok.
Pošto su Veliki kralj i Div puhali u „iste diple“, njihov zajednički interes bješe preinačenje izopštenog otoka netaknute prirode u zabavni park ličnog ushićenja i dobiti. Pročula se vijest o tome da će najljepši dio Otoka zamračiti nekim nepoznatim materijalom, utabati kao tvrdu stazu i spojiti, proširujuči ga ka kopnu, u neku drugu geografsku širinu. Nije se taj Mali narod uplašio snage i moći Velikih, već se ustravio nad ružnoćom prizora i uništenjem iskonskog svetilišta.
Tamo su živjeli njihovi čarobni Pilingrini. Zatrpati pličak Tunje značio bi trajno poremećen balans života i smrti. Takav slijed stvari bi materijalizovao „ubicu“ malih pilingrina, zaštitnika njihove srećne aure, njihovog života. Ta magična školjka imala je iscjeljujuću moć. Stanovnici su krili taj podatak, bojeći se nestanka nasljeđene magije, koju su ljubomorno čuvali kao najsvetiju tajnu.
Mali narod obuze panični strah i on posla poziv u pomoć. Informacije su išle sporo i neselektivno. Pomoći nije bilo, odluke su donosili oni koji su postali vladari svega postojećeg. Zemlja se prodavala, more zatrpavalo, riba ugibala. Priobalje otoka čekalo je dželate i vojsku graditelja koja je činila prethodnicu bezkrupuloznih nalogodavaca. Narod je jadikovao, more je čekalo svoje pečaćenje, obruč se sve jače i bolnije stezao.
Upravo se tada načinjela spasonosna čarolija. Pilingrini su ispuzali na pjesak Tunje i pjevali glasom koji su mještani prepoznali kao odgovor na njihove potisnute snove.
„Pozovite Diva, da nas izije... Pozovite Diva na buzaru od pilingrina... Poitajte... Pozovite...“ - pjevušile su rebraste školjke.
Najmudriji među njima, pozva svog rođaka, deklarisanog špijuna Velikog vijeća, da prošnjira priču o prastarom eliksiru Otoka. Tako glavaši najvećeg zakonodavnog tijela Malog kraljevstva, doznaše da eliksir Otoka čini magiju drevne kužine, vjekovima skrivane kao najsvetije blago.
Već sljedećeg dana, stigao je glasnik koji se propitivao kod mjesnog stanovništva za način pripremanja divovske gozbe. Domaćica Otoka postane glavnim akterom ove kazanske prevare. Pomidoru, kapulu, morsku so i papar u zrnu, potreban za tu toćadu od buzare, dobavi, obuče prikladnu veštu i otpoče predstavu života. Smisliše sljedeći igrokaz: Div će doći u sumrak, s monetama ovog kraja. Kad stavi paru na paru treba izgovoriti riječ pečaćenja Tunje. Kuvarica čarobnog pjata od buzare, postaće svjedokom i poslužiteljica ukusne delicije piligrina. Ovaj čin primo-predaje Otoka, trebao bi ubjediti Diva da više neće osjećati glad.
Već sljedećeg dana, vješte ruke položiše potrebne namjernice u kazan, Div se pojavi tačno u zakazanu uru, pa obred otpoče. Naumakao se Div buzare, nadolindžao crnog domaćeg vina, zaklopiše mu se oči pa glasno zahrka. Kad ugledaše raspjevane pilingrine kako se okreću u plićini Tunje, stanovnici se uhvatiše za glavu. Pohitaše kod domaćice od kužine, blijedi od straha i modri od brige. Kad ih ugleda, vesela žena im odgovori: „Što vi je? Prepali ste se? Pa nijesam valjda luda da pilingrine surgavam u teću od buzare. Zašta vi pasu mušlje uz kraj? Vi ste grđi od onoga što ih je izio. Idite ležat', biće sve kako je stari svijet zborio. Beštija se najela, vino ga opjanilo, 'oli on zna što mu se u drob utopilo? No jarcajte do njega, valja vam ga na daleki put ispratit'“.
Kad se Div probudio odleće do kuvarice pa potpisa da će se odvucat na dva kraljevstva dalje od Otoka, Tunje i Pilingrina. Potom prekorači čas posla put do Velikog vijeća, te ih izbruči da su ubice lijepe prirode i krajolika, te da su sretni što mu se strašno žuri, jer bi ih već oduvao u drugo kraljevstvo. Naredi im da patentiraju buzaru kao „lomiteljicu muke i snova strašnih“, a on se ponudi kao poromoter i glavni degustator na tržištu drugih kraljevina. Kralju u znak prezira ne uputi ni pozdrav doličan jednog Diva, te za vijeke vijekova napusti kraljevstvo Malog naroda.
U noćima punog mjeseca, kad se oseka povuče skoro do kraja plićaka, piligrini pjevaju ponoćnu uspavanku, ali ih niko budan ne čuje. Njihova intonacija baca u san, u kojem se mljacka i oblizuju usne. I nikako da dokuče, od čega su musavi. Ni kad odu do plićaka da lice umiju ne sjete se domižane crnoga vina i divovske stope koja dan danas s velike visine podsjeća na nekada začinjeno „vrzino kolo“ Velikog kralja i njegovog strašnog i nezasitog Diva.

Marija Čolpa