John Sykes



Sviđa ti se? Javi ostalima!

John Sykes (Tygers of Pan Tang, Thin Lizzy, Whitesnake, Blue Murder, Sykes)

Nepravda je nanešena ovom čovjeku, nepravda za koju svi koji su u muzičkom biznisu vrlo dobro znaju a ćute jer je David Coverdale umiješan. Ja neću da ćutim, i iako se moj glas možda jedva čuje, ipak se čuje, i sigurno je jedan više koji u kakofoniji drugih pravi malurazliku u korist ovog velikog gitariste. Svaka čast Coverdale-u, ali mnogo „leševa“ ostaje iza svakog njegovog biznis pothvata.
John Sykes je, pored Adriana Vandemberga, bio jedan od dvojice gitarista na ogrmonom „1987“ albumu. Zašto kažem da mu je nanešena nepravda? Zato što je Coverdale njegove kompozicije reklamirao na sva vrata da su de facto Whitesnake pjesme. Tehnički jesu, jer je Sykes bio dio benda i za bend je komponovao. Međutim, i najveći laik zna vrlo dobro da je Whitesnake sinonim za Coverdale, i da je uvjek bio ljubomoran i krajnje izričit okolo toga. Znači, u subjektivnim umovima publike, Whitesnake = Coverdale = sve pjesme komponovao Coverdale, i ode karijera John Sykes-a niz kanalizaciju. Pitajte bilo koga da se imalo razumije u Whitesnake ili Coverdale-ovu karijeru. Niko neće ni znati da je Sykes komponovao najveći dio hitova na „1987“, a kada je izašao njegov prvi solo album, „Blue Murder“, svi su govorili da krade Whitesnake! Molim lijepo, ko je koga pokrao? Kako je Sykes mogao sam sebe da pokrade? Što mislite ko je najveći „krivac“ za „Bad Boys“, „Is This Love“, „Give Me All Your Love Tonight“ ili „Still Of The Night“? Poslušajte dobro „Blue Murder“ koji je direktni nastavak „1987“. Googlajte, ili Wikipedirajte – ne vjerujte meni.

Naravno, mediji su to lijepo iskoristili da naprave graju; Coverdale je mudro ćutao jer se lopta kotrljala u njegovom pravcu, a Sykes-u, kao što rekoh, karijera niz kanalizaciju. Nakon prvog Blue Murder albuma o njemu jedva nešto da se čulo, iako redovno izdaje albume. Slažem se da je sve u reklami, ali niko mi ne može reći da nakon njegovog otpuštanja iz Whitesnake, pa skandala u kome je i Stevie Vai fasovao i bio pokraden, te vrlo jadno sklanjanje sa strane Adriana Vandemberg-a (navodno je slomio ruku pa nije mogao da svira na „Slip of the Tongue“ studiskim snimcima, a istina je da je Vai tražio, i dobio, da bude jedini gitarista), da Coverdale nije sve donekle planirao radi razvijanja isključivo svoje karijere. Previše leševa.

„Blue Murder“ sam uzeo kada je izašao, 1989 godine, na kaseti, i eto je i dan danas, malo pohabana ali živa i zdrava i svaki put kada je zavrtim, kada se zavrte „Jelly Roll“, „Riot“ ili „Billy“, žmarci me prođu od količine energije, sviračke ekstravagancije, muzičke umješnosti i instrumentalne gimnastike koju tri, ponavljam, tri čovjeka pokazuju na ovom albumu. Nakon Tygers of Pan Tang, Thin Lizzy, Whitesnake, Blue Murder i albuma koje je izdao pod svojim imenom, te karijere koja traje punih 30 godina, John Sykes zaslužuje mnogo veše pažnje i priznanja nego što mu se danas poklanja, i ako vam prija ovakav hard rock zvuk, ne propustite Blue Murder i Sykes za mnoge godine audio užitka.
Nikola Franquelli i Melita Dujmušić



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva