Često se kaže da nije važan pisac već samo delo. Ponekad, možda je samo ponekad važan i pisac. Možda su ponekad njihovi lični životi čudesniji od priča koje su pisali. Možda su vas, a da to niste ni znali, dirnuli u srce kad ste bili mali. Sada je prilika da se potsetimo starih prijatelja koje smo stekli još u ranoj mladosti, kad je nebo bilo plavo, dan vedar, a paperjasti oblaci iznad naših glava beli poput malenih cvetova u bašti.

Johana Špiri

Retko kad srećemo u delima jele da ćućore, vrhove planina da govore a sunce da klikće od radosti, još ređe srećemo prirodu kao jednog od glavnih junaka. Pogađate, u pitanju je roman Hajdi Johane Špiri, u kojem je priroda opisana tako živo i tanano, i sa toliko ljubavi da se stiče utisak da je ona glavni lik u romanu, a da su Hajdi, Klara, Petar i Čiča sa planine tek sporedni junaci, što je možda i razumljivo, jer bi po prirodi stvari tako i trebalo da bude.
Nemoguće je spomenuti ime Johane Špiri a da vam odmah ne bude toplo oko srca. Svaki je kamen, svaki listak uspela da utka u priču, da ga oživi i predoči gladnim i žednim čitaocima, pa opet, njeno ime nećete naći na stranicama enciklopedija. Čak i kada budete pitali nekog starijeg od vas ko je napisao Hajdi zbunjeno će slegati ramenima. Možda će samo poneko zamišljeno odgovoriti: „Čini mi se da je pisala žena...” Ali ko je ta žena?
Ko je ta Johana Špiri koja zajedno sa nama duboko uzdiše za prirodom? Da li je ona sama Hajdi? Da li su planine Falknis i Šezaplana u Švajcarskoj bile njen dom ili je i njena duša poput Hajdine u Frankfurtu čeznula za svežim povetarcem, mirisnim cvećem i opojnim suncem?
Johana Špiri (1827-1901) rođena je kao Johana Luiz Hojser u selu Hircel u Švajcarskoj. Pošto se 1852. godine udala za advokata Bernarda Špirija i smestila u Cirihu, počela je da piše o životu na selu prisećajući se leta koje je kao dete provodila u blizini Grabundena. Prvu knjigu obavila je 1871. godine, a sledeće godine niz priča za decu i odrasle među kojima je bila i ostala najpoznatija Hajdi, prvenstveno po prelepim opisima prirode i dubokom poznavanju dečje duše.
Muža i sina jedinca Bernarda izgubila je 1884. godine, pa se posvetila dobrotvornom radu i pisanju priča. Objavila je preko pedeset priča pre nego što je umrla. Sahranjena je u porodičnoj grobnici u Cirihu.

Iako se u početku čini da je svaka glava zasebna (što je omogućilo štampanje zasebnih slikovnica za decu), ipak se radnja iz jedne glave u drugu lagano pretače i čitalac sve dublje i prisnije saoseća sa dragom Hajdi, čije je srce čisto poput gorskih izvora kraj kojih raste. Sa svakim damarom Hajdinog ustreptalog srca raste naša žudnja da se svaka njena, pa i najmanja, želja ispuni, raste strah da li će, nakon što je, gotovo na prevaru, odvedena u Franfurt kako bi bila drugarica nesrećnoj, nepokretnoj Klari, stići kući i zateći dedu, Čiču sa planine, živog.
Pisana jednostavnim i iskrenim stilom, kakva je i glavna mala junakinja, Hajdi će vas iznova i iznova opčinjavati i vraćati u detinjstvo jer je, kako stoji u podnaslovu knjige, pisana „za decu i one koji vole decu”.

http://en.wikipedia.org/wiki/Johanna_Spyri
http://en.wikipedia.org/wiki/J._M._Barrie
http://elib.mi.sanu.ac.rs/files/journals/nm/219/nm463401.pdf

Nastaviće se...

Tamara Lujak