10.04.2011. Sala bioskopa u Vrnjačkoj Banji, besplatan ulaz.
Evo jednog lepog popodnevnog dešavanja u Vrnjačkoj Banji, a u organizaciji društva norveško-srpskog prijateljstva. Nešto slično se odigralo i jesenas u Paviljonu u vrnjačkom parku, a ovoga puta je izabran lokalni bioskop, tako da smo sve ispratili udobno zavaljeni u sedišta (iz kojih smo nedavno odgledali sjajni domaći film „Tilva Roš“, mala digresija). Na programu smo imali goste iz Norveške sa univerziteta HINT i novi vrnjački bend Konan Berberin. Prvo su se predstavili gosti iz Norveške kojima je program koji su izveli deo fakultetskih vežbi. Pred solidno ispunjeni vrnjački bioskop je izašlo dvadesetak norvežana, šareno obučenih i veselo raspoloženih, koji su malo horski pevali (npr. Beatles „Black Bird“), a malo se i solo ili grupno predstavljali. Tačke su se brzo smenjivale, a u drugom delu su izveli desetak naših narodnih pesama koje su naučili u nekoliko dana boravka u Srbiji. To su uradili prilično dobro, na radost publike koja je na kraju tražila i bis. Drugi deo programa je pripao bendu Konan Berberin kojima je ovo bio debi nastup. U bendu su braća Đokić koji su ranije bili u sastavu Izgubljeni, zatim Ivan Panker (znamo se toliko godina, a ne znam kako se čovek preziva) koji je imao više muzičkih projekata, od kojih mi sada pada napamet 200 Kila Mesa, a trenutno je na mestu basiste u bendu Deca. Postava je zaokružena sa Stevom Nikolendžićem, koji, koliko mogu da setim, nije imao ranije nekih ozbiljnijih bendova. Trojica isturenih članova se smenjuju na akustičnim gitarama i basu, a Ivan je po potrebi svirao i violinu. Konani pokušavaju da u svoj rad ubace sve što im se učini zanimljivim, pa smo tako čuli i malo laganog džeza i „Spiderman“ temu u maniru „Belih Ruža“ Šabana Barjamovića i Bitlse i Madness i Idole i Elvis Dž Kurtovića i verovatno još nešto, ali se sad ne mogu setiti. Publika je lepo reagovala, pojedini istureni muzičari su bili nervozni, neki, opet, suviše opušteni, ali ih je generalno bilo prijatno slušati. Trebalo bi da izbace pesme koje ne mogu da otpevaju adekvatno, pošto je zvučalo kao da pevuše za svoju dušu. Pesme Idola su, recimo, zanimljivo ispale i Aci Đokiću leže za pevanje. Ako se odluče za okretanje autorskom radu (mislim da su neke od instrumentala koje su odsvirali njihovi), morali bi malo da definišu polje delovanja. Na kraju su preterali sa dužinom nastupa, odsviravši valjda sve što znaju, ali su utisci sasvim pozitivni.
Miroslav Stašić