Svi volimo da maštamo. Svi volimo da zamišljamo budućnost, nove svetove; bajke nisu strane nikome od nas. Ali kako to izgleda kad fotograf mašta, a kako kad mašta pisac? Kako to izgleda kad su i fotograf i pisac jedna te ista osoba - kako se tad mašta? A kako piše (slika) o stvarnosti? Jer treba pisati i o stvarnom životu. A niko to ne radi bolje od Jure Divića.

HC: Imate istančan sluh, oštro oko i još oštrije pero: sve su to alati neophodni za jednog novinara, fotografa, pisca... Kako to izgleda biti hroničar u malom mestu?
JD: Moram priznat da sam sa sluhom najtanji, hahah, dugo godina sam svirao u rok bendu, pa nisam savršenog uha. Što se tiče oka, tu sam nešto bolji jer imam zelene oči, a one su opjevane u nekim pjesmama što znači da su ipak nekako posebne. Fotografijom se bavim od malih nogu, cijeli život fotografiram i još uvijek učim. Mogu reći da sam dobar fotograf ali uvijek se može naučiti nešto novoga. Pisanje je nekako moja najveća ljubav, mislim da je to moje poslanje na zemlji i na neki način moja zadaća u ovom životu je da pišem. Imam prirodan talent za pisanje, pišem s lakoćom pa sam tako postao novinar koji prati jedan dio, jedan sićušni dio na ovom planetu i iz godine u godinu pratim sve što se zbiva oko mene, bilježim perom i aparatom i o tome izvještavam čitatelje. No onaj ljepši dio pisanja je poezija i proza. U posljednje vrijeme proza, iako spremam novu zbirku erotske i ljubavne poezije.

HC: Rođeni ste u Takapuni na Novom Zelandu, gde ste proveli najranije dane svoje mladosti. Sećate li se života na tom neobičnom ostrvu? Možete li da podvučete razliku između uslova u kojima ste Vi stasavali i uslova u kojima danas Vaša deca rastu?
JD: Naravno da se sjećam, iako sam bio dijete, ali djeca najbolje upijaju znanja i najbolje zapažaju. Čini mi se da starim pa polako i zaboravljam neke dijelove djetinjstva, haha. Razlika mog odrastanja i njihovog je ogromna. Ja sam odrastao u crnačkoj četvrti kao dijete doseljenika a moja djeca žive u bjelačkoj četvrti kao djeca domaćeg čovjeka. Lakše je njima, iako sam ja ima sretno djetinjstvo, i nemam se što baš puno požalit.

HC: Kao svaki čovek koji voli svoju domovinu spremni ste da je kritikujete bez dlake na jeziku. Stvara li Vam to izvesne probleme u životu?
JD: Svako zanimanje je teško, i biti rudar i pomorac, i medicinska sestra i kontrolor letova pa tako i novinar. Kako sam malo oštrijeg pera takve su i reakcije, malo oštrije. Stvara mi to probleme, ali ja ću i dalje kritizirat ono što ne valja a hvaliti ono što je dobro. Dopuštam ljudima da imaju drugo mišljenje pa neka ga iznesu gdje mogu. Ja imam svoj krug vjernih čitatelja što je znak da sam u pravu u nekim stvarima.

HC: Kao urbanom hroničaru, mnoge su Vam teme iz javnog života poznate i mnogima ste se od njih i bavili (predizborne kampanje, razvoj turizma, poskupljenja, nestašice…). Kako javnost reaguje na Vaše tekstove?
JD: Ja u principu iznosim ono što ljudi zapažaju i što ih muči. Ja živim s ljudima, pijem kave u kafićima, ležim na plaži s njima, igram nogomet i slične stvari i komentiramo svoju svakodnevnicu. A kako je ona postala sve nezgodnija tako i ja komentiram u novinama. Ljudi me vole kad opalim žestoko po ovima što poskupljuju benzin itd. Znaju da ne mogu smanjit cijenu benzina i da moraju točiti sve manje za isto novaca pa im onda bar bude lakše kad pročitaju da netko javno kritizira vladu što im je pokvarila jutro na benzinskoj pumpi.

HC: Bavite se ne samo urbanim, već i ekološkim temama: pitanjima raznošenja i odlaganja smeća, promenom klime, požarima… Imaju li odjeka takvi tekstovi u sredini u kojoj živite?
JD: Mi imamo ozbiljan problem odlaganja otpada. Stalno tražimo neka rješenja ali nitko neće da primi smeće na svoje područje i vrtimo se u krug predugo. Makarsko primorje ima ljeti dnevno po 70.000 turista koji nas zatrpavaju otpadom kojeg negdje treba odložiti. Svi uzimaju novce od turizma a nitko ne bi dao novce da se uloži u spalionicu otpada ili neko slično rješenje. To smeće nekako ostane uvijek zadnje i nitko se ne bi bavio s njim. A onda odjednom nas počnu prelijećati galebovi. Onda svi žugaju na galebove jer su oni prenosnici raznih zaraza, a hrane se upravo po smetlištima. Ja to žestoko kritiziram. Ako se uzimaju novci od turizma, a uzimaju se, neka se onda nešto uloži i u sanaciju smetlišta. Ali kad takve stvari pišeš odmah nastane frka, jer napadaš one koji imaju novce, a takvi nisu baš raspoloženi za nikakvu kritiku ni sugestiju po kojoj bi oni trebali dati dio svojih novaca. Na to su posebno osjetljivi.

HC: Vaši su tekstovi i lični, ne samo politički i društveno angažovani (Rodijaci iz Amerike, Lucino more, Po ure avanture...). To su Vam ujedno i jedni od najboljih tekstova. Smatrate li da nema kvalitetnog pisanja bez lične note, bez prozivanja i stavljanja ličnog života pod lupu?
JD: Kažu da se najbolje uči na svojim greškama, upravo zato što ste ih proživjeli. Vi kad bilo što doživite imate autentičan doživljaj i argumentiran kut sagledavanja stvari. Zato to i jest najbolje. Posebno kad napišete onako od srca, kad istresete na papir ono što vas muči i što vam je na srcu. Stoga smatram da je jako važna ta osobna nota. A uz to ljudi vjeruju u takve tekstove, jer vide da nisu lažni nego stvarni, realni. A ja to sve gledam onako malo sa satirične strane, sarkastičnije, pa je to kao dodatan začin.

HC: Nedavno Vam je iz štampe izašla, četvrta po redu, knjiga Rakija za plućne bolesti. Otkud ideja za takav naziv?
JD: Hahah, rakija je omiljeno piće svih naroda na Balkanu. Ovdje ljudi tradicionalno peku rakiju i druže se uz kotlove stotinama godina. I bude tu zanimljivih zgoda. Ja te zgode zapisujem i pišem priče. A kako postajemo Europa stižu nam zabrane svega i svačeg, tako da će nam biti zabranjeno peći rakiju u kotlovima. Nadam se da neće zabraniti da pišemo priče.

HC: Promocija ove knjige održana je 26 metara pod zemljom, u napuštenom rudniku asfalta Paklina, nedaleko od Vrgorca. Kako ste i zašto došli na ideju da knjigu promovišete pod zemljom?
JD: Pa ja pišem underground prozu pa je logično da i promocija bude under ground. A kako imamo jedan stari napušteni rudnik u kojeg se može ući, na vlastitu odgovornost, tako sam i ja napravio promociju dolje. Super bilo, samo hladno, a na taj moment nismo računali. Iako oni misle da sam ja to namjerno, haha. Nisam, stvarno nisam. A uostalom, promocije u toplim knjižnicama i čitaonicama su već viđena stvar.
HC: Možete li izdvojiti neke zanimljivosti sa promocije?
JD: Ima, čitao sam uz baterijsku lampu koju su mi osigurali vatrogasci. I promocija traje dok traje baterija. Oko 45 minuta. Do tada se svi smrznu jer je hladno ispod zemlje. Ipak sam dobivao aplauze. Imamo dogovor na početku: ja čitam a oni zvižde ako im se ne svidi priča, a aplauz ako im se svidi. Kad smo izišli na svjetlo dana čekala je čašica rakije svakog ko je došao na promociju. Jer rudari koji rade pod zemljom obole na pluća. A uglavnom su svi na rakiji. Pa tako sam i ja složio jednu Rakiju za plućne bolesti.

HC: Dve su priče iz ove zbirke osvojile nagradu za najbolju kratku priču na WH festivalu. Koliko ste zadovoljni tim uspehom, s obzirom da su na konkurs stigle priče iz gotovo celog regiona?
JD: A to je bilo super. I baš mi drago da je natječaj bio za ex Yu prostore. Ja za razliku od mnogih danas, razumijem sve ex Yu jezike, pa se osjećam ok u takvim okvirima. Ipak je to malo šire od prostora jedne zemlje pa tako i taj uspjeh. Lijepo je dobiti nagradu, jer imaš potvrdu da pišeš dobre priče, koje su se nekome svidjele. Motivirajuće je, jer nisi sam na svijetu, ima tebi sličnih, ima onih koji te razmiju.

HC: Otkud interesovanje za kratku formu?
JD: Lijen sam, hahaha, Dalmatinac. Šalim se. Prirodno mi leži. Uvijek u svakom trenutku mogu napisat kratku priču. Za duge forme treba priprema i još štošta, a ove pišem u dahu. Dugo mi je trebalo da se pronađem, da shvatim što mi leži. Praktički za to otkriće je zaslužan moj bivši urednik u novinama, Anđelko Erceg, u Makarskoj kronici, gdje sam bio kolumnist.

HC: Koja je prednost kratke forme nad dužom?
JD: Možete je brzo napisati. Iz daha. I bolje kontrolirate misli. Bolje vežete rečenice jer pišete odjednom, koncetrirani ste bolje. Ma to je super forma. Obožavam je. Pišem je s lakoćom.

HC: Planirate li izlet u dužu formu?
JD: Bio sam u toj formi. Imam napisan roman, nikad ga nisam objavio, započeo prije par godina novi roman pa odustao. Tema mi malo mračna pa sam otišao u bed, a nije mi sad baš vrijeme za teške teme. Ostavit ću je, za nekad.

HC: Nagrade na WH festivalu, nisu jedine koje ste u životu osvojili. Američki Internet magazin Photographer’s Forum uvrstio Vas je u katalog najboljih fotografija na svetu 2000. godine, dobitnik ste brojnih međunarodnih nagrada za fotografiju kao i nagrade HTZ za fotografiju 2003. godine… Kojim ste to fotografijama osvojili nagrade? Jesu li one socijalno angažovane, jesu li lične ili su to portreti, pejzaži… Šta su donele novog?
JD: Fotkam svašta, a nagrade sam uglavnom dobio za prirodu, i zagađenje okoliša.
Glupo izgleda, ali najbolje me idu ove foke sa smetlišta, hahah. One glavne u Americi sam dobio za krajolike. Lijepa smo mi zemlja ima tu predivnih krajolika, samo treba hodati i fotkati. Te nagrade u inozemstvu su mi donijele komad slave, nešto sitno novaca, za kave. Ponekad je dobro, ne moraš objašnjavat da znaš fotkat, hahha.

HC: U kojoj se meri razlikuje rad na fotografiji i rad na priči; u čemu su sličnosti?
JD: JA uglavnom kombiniram jedno s drugim. Napravim seriju fotki a onda riječima opišem. Tako da sve vidiš i znaš. Pokušavam to staviti u neku zajednički okvir, iako su to dvije različite stvari. Ljudi vole vizualno. I ja volim vidjeti fotke s događaja ili mjesta. A opisati što je bilo i kako je bilo je ipak veća mudrost. To treba znati, za to treba imati veliko umijeće, da preneseš čitatelju ono što si ti vidio i da mu to predočiš na način da on razumije.

HC: Jesu li po Vama slika i kratka priča isečak iz života; osećaj, doživljaj ogoljeni pred publikom? Da li zbog toga poklanjate pažnju i jednom i drugom?
JD: Da, to je hvatanje trenutka. Ja se jako trudim dok fotkam. Uvijek želim imati najbolje fotke. To mi je nekakav poriv. Manje se trudim dok pišem. Tu se nekako uzdam u talent, hahaha. Opuštenije pišem. Fotografiram puno ozbiljnije, tu nema zezanja.

HC: Šta za Vas predstavlja fotografija a šta priča?
JD: I jedno i drugo su stvari koje su me obilježile. Većina me ljudi zna po tome. Ili po fotografijama ili po pisanju. To je uostalom moj posao. Da pišem i fotkam. Ja sam dva u jedan, novinar i fotograf. Zato me vole redakcije. Ne moraju imati dva čovjeka za na teren nego samo pošalju mene. Onda ja odradim za dvojicu. A kapitalisti sretni. Jer plaćaju samo jednog.

HC: Kako priču pripoveda fotografija a kako priča? Ima li razlike u Vašem oku i oku posmatrača i u čemu se ona očituje?
JD: To je sve osobni dojam i utisak. Svatko čita na svoj način. Svatko ima svoj kut gledanja. I nemaju svi zelene oči. Neki imaju lijepe plave. Možda oni vide sve lijepo, hahah. Iako ja volim crne. Hahah.

HC: Neumoran ste istraživač, nemiran duh. Šta radite kada se odmarate? Da li se fotografijom odmarate od pisanja ili se pisanjem odmarate od fotografisanja? Ili je odmor nešto sasvim treće?
JD: Ne odmaram, hahah. Prije je moj odmor bio rok bend, sada više ni to ne.
Ipak odmor je more, kad se bućkaš u plićaku, ko fol čuvaš maloga a ispod ćala gledaš Čehinje. To je odmor, ljeto, more i djevojke u ljetnim haljinama.

HC: Ima li novih pustolovina na pomolu? Novih zbirki, tekstova, promocija…
JD: Imao sam u pripremi svašta ali upao sam u neku zbrku od poslova pa kasnim svugdje. Čekam da zatopli i samo malo prozeleni pa ću održati čitanje proze na stablu. Ima jedan prekrasan marun (kesten) na njega se može popet dvadeset ljudi i sjedit po granama dok ja budem čitao. A već sam odradio veče ležeće poezije. U jednoj galeriji čitam laganu poeziju, poeziju na odmor. Ja legnem na pod i čitam a oko mene ljudi leže na leđima i slušaju. I svatko ima svoj jastuk. Da poezija bude ugodna. I tako, ima svega. Radim izložbu fotografija u hladnjači mesne industrije na -22 (minus 22). Postavim fotke i zovnem ljude na otvaranje. Nastojim da bude vreli ljetni dan, a onda im priredim izložbu, onako laganooo, uđite i razgledajte koliko god hoćete. I odgovarat ću na pitanja. Ja se prije pripremim, pa se zabundam i uđem, i čekam njih u kratkim rukavima. Simpa mi je to sve, samo promatram reakcije. Ne znam čemu se više čude, kad znaju tko sam i što radim. Ali eto, oni se uvijek iznova čude. I stalno me zapitkuju: Što će sad bit? Ne znam ni ja. Moja mašta je ko svemir. Beskonačna. A svašta luta i leti po njoj.

Razgovor vodila:
Tamara Lujak