Režiser Mladen Đorđević o knjizi "Godine u magli" i njenom autoru

Za nas, filmadžije, Jovan Ristić predstavlja važnog čoveka, koji se kao novinar agencije Beta uporno bori da promoviše mlade srpske autore, one koji imaju šta da kažu i koji izlaze iz klišea domaćeg filma - kinematografije koja je veštački postavljena i tako opstaje dugi niz godina.
Takođe, Jovan Ristić je, zajedno sa Miroslavom Lakobrijom, vodeći čovek Festivala srpskog filma fantastike, manifestacije koja već godinama traje zahvaljujući njihovoj ogromnoj upornosti i požrtvovanosti.
Jovan Ristić se i u svetu literature pokazuje kao neko ko jaše na talasu novih snaga. On to dokazuje zbirkom "Godine u magli".
Glavni junaci te knjige su usamljenici, individualci, koji žive u novom vremenu, osećajući prazninu u sebi i boreći se sa njom kako ih ne bi pojela. Ta praznina je vezana za godine koje je pojela magla, i, kako Jovan Ristić tvrdi u intervjuu datom Aleksandru Arežini, radi se o generaciji "koja je, kada je haos zahvatio Jugoslaviju, tek počinjala da uživa u životu".
Magla se, izgleda, razišla, ili su oni iz nje izašli, i sada su to ljudi prinuđeni da žive obema nogama na zenlji. Imaju porodice, nose se sa problemima savremenog života u Srbiji... Ali, ti junaci se definitivno ne snalaze u novim okolnostima i čini se da bi se pre vratili (pobegli) u onu maglu, osećajući je kao prirodnije stanište.
Jovan Ristić kao svoje uzore u pričanju priča navodi režisere Džona Karpentera i Serđa Leonea, a ja bih se zbog urbane paranoje koja se provlači u njegovim pričama osvrnuo i na Romana Polanskog, Dejvida Kronenberga i često zaobilaženog, ali odličnog scenaristu Larija Koena.
Ristićeve priče su fantastika i horor u najširem smislu te reči. One se zasnivaju na hororu svakodnevnog života prevazilazeći najuže, sektaške, samodovoljne odrednice žanra i uspešno tragajući za komunikacijom sa najširom publikom. Priče u zbirci "Godine u magli" su efektne, sa lako pamtljivim replikama, izuzetno zgodne da se iskoriste kao građa za kratke filmove. Dakle, mladi filmaši, eto vam poziv!

MLADEN ĐORĐEVIĆ, režiser
("Život i smrt porno bande", "Made In Serbia")

IZGUBLJENI KST MOMCI

Posle masovnog urbicida devedesetih, a bogami i prve dekade novog milenijuma, kulturološka slika opustošenog Beograda je do te mere poseljačena, sjebana i lišena svake suptilnosti, da je maltene smešan pokušaj da se priča o „problemu nedostatka ozbiljnih doprinosa istoriji andergraund kulture u ovom gradu.” Kakav bre andergraund, kad nemamo ni mejnstrim? Većina ljudi koji bi i mogli da učine nešto po tom pitanju uglavnom je sasvim zadovoljna ćutanjem, ili pisanjem kenjatorskih tekstova, poput početka ovog mog ovde, tako da smo prinuđeni da gledamo kako pred našim očima nestaje jedan važan deo istorije ovog grada.
Ovde prevashodno mislim na istoriju gradske mitologije poslednjih nekoliko decenija 20. veka – vremena kada je Beograd prvi put počeo da liči na neku svetsku metropolu – na taj zbir ekscentričnih anegdota i urbanih legendi koje se prenose sa generacije na generaciju, zbir koji definiše onu neuhvatljivu kategoriju koju neki zovu „duša grada”.
Recimo, neverovatno je koliko se retko, i to u zemlji koja je svetu podarila reč vampir, pojavi bilo kakvo književno delo, film ili makar pesma koja će se zapravo baviti vampirima. I to ne Savom Savanovićem i njemu sličnima, već beogradskim vampirima iz osamdesetih godina, nekim našim The Lost Boys, koji večno žive, tj. mrtvuju, u jedinom pravom mauzoleju osamdesetih, Klubu Studenata Tehnike, čuvenom KST-u! Pripovetka Godine u magli Jovana Ristića nam – nalik na neku epizodu Zone Sumraka, prateći dogodovštine tri prijatelja, pripadnika generacije sedamdeset i neke, koji se na različite načine (ne)snalaze u životu ovde i sad – odgovara na pitanje kako bi bilo vratiti se, makar na trenutak, u zlatno doba njihove mladosti.
*
Međutim, Jovan Ristić svojom pripovetkom ne komunicira isključivo sa svojom generacijom, ne priča samo o nostalgiji, i samo o osamdesetim godinama. Paradoksalno, iako je poruka priče da prošlost treba da ostane prošlost, on je upravo istrgao od zaborava jedan autentični beogradski mit, i tako dao i izgubljenim dečacima i devojčicama devedesetih pravo na „njihovo” parče urbane istorije Beograda.
U svom filmu Šejtanov ratnik sam iz sličnih razloga ubacio scenu u KST-u: imamo glavne junake koji su nus-proizvod Miloševićevog režima, žive na post-moderni, komuniciraju citatima, misle da istorija počinje od njih, i da su „jedinstvene pahulje snega u kosmosu”, ali tokom filma ipak shvataju da Beograd i Srbija postoje malo duže od njihove generacije, da ipak postoje pozitivne tradicije na koje mogu da se nadovežu, ali i da, hteli ili ne hteli, svi nose teret zajedničke mračne prošlosti. Iz tog ključa, ne postoji nikakva razlika između tog i takvog KST-a, Jovanovog KST-a iz Godina u magli, ili, kafane „Znak pitanja” u kojoj stoluje Zulfikar Mehandžija.
I, eto, recimo da baš ovaj film i ova priča već čine dve tačke kroz koje je moguće provući liniju, početak niza. Zamislite koji je luksuz, u jednoj ovako skromnoj i ruralnoj kulturnoj sredini, imati kontinuitet filmova, pripovedaka ili (što da ne?) stripova o „vampirskom” KST-u? Skoro dovoljno da nam stvori iluziju da i dalje živimo u pravom gradu, i da nismo samo gomila utvara izgubljena negde u godinama u magli...
Stevan Filipović
režiser filmova "Šejtanov ratnik" (2006) i "Šišanje" (2010)