Svaki put kada bilo ko kritički oblikuje misao prema nekom fenomenu koji je već uokviren u obliku nečeg općeg ili „velikog“, izlaže se opasnosti pretjerivanja i generalizacije. Mišljenja su najčešće subjektivna i zbog toga je tvrdolinijaško ustrajavanje na određenim formama uglavnom opasno balansiranje između tvrdoglavosti, subjektivnog doživljaja dotične teme i tradicionalizma. Također, moramo priznati da živimo u doba kada su napredne tehnologije postale dio naše svakodnevnice, uveliko nam olakšavajući život u mnogim aspektima. Pojava Interneta odrazila se na bukvalno sve sfere života, pa tako niti (sub)kultura nije zaobiđena. Bez pretencioznosti, pokušajmo sagledati stvarni odraz ovog fenomena na sferu muzike, njenu percepciju i doživljaj, bez da upadnemo u gore navedene zamke. Nesumnjivo, uz sve dobre strane koje nam je omogućio Internet, postoji i nekoliko negativnosti koje bih želio istaknuti u ovom tekstu. Krenimo redom. 

Širokopojasna Internet konekcija. Prvo što mi je palo na pamet kada sam se nakon nekoliko godina uzdigao u redove sretnih korisnika brze konekcije bez ograničenja downloada bilo je – sada ću, jednu po jednu, kompletirati digitalne kolekcije najdražih bendova. Priznajem, služio sam se i nelegalnim sredstvima nabavke muzičkih uradaka, ali u većini slučajeva posjedujem fizičke primjerke istih izdanja, tako da ćemo preći preko toga. I dok je takvo kolekcionarstvo u neku ruku i prihvatljivo ukoliko ste preslušali sve navedene albume, singlove, kompilacije, bezbroj puta ih premotavajući na kasetofonu ili pomjerajući iglu na gramofonu, negativna strana se realizira kada shvatite da klik za klikom na vaš hard disk pristižu izdanja koja poslušate dva ili tri puta, prelazeći na slijedeći download, bez da uopšte i približno pažljivo slušate ono što ste skinuli. Na stranu to što je skidanje sa raznih torrent servisa ili blogova ilegalno jer se de facto radi o piratstvu te se direktno finansijski šteti izvođačima odnosno izdavačkim kućama, na stranu i to što je pojavom Interneta došlo do ogromnog porasta nekvalitetnih muzičara koji su skontali da se na mrežu može plasirati bilo šta, ono što je zabrinjavajuće je to da ovakva praksa dovodi do upravo takvog površnog preslušavanja muzike, jer znamo da ako nam se nešto što čujemo ne svidi jednostavno možemo downloadovati nešto drugo. Površno preslušavanje muzike dovodi do toga da se nedovoljno vrednuje umjetnički rad, a ujedno stvara od slušoca nezainteresiranog konzumenta tonova koji će teško doći do kritičkog stava o muzici koji bi bio zasnovan na njegovoj relevantnosti uslijed dugotrajnog slušanja slične muzike. Slušaoc tako postaje samo potrošač koji sluša na pola uha, potrošač koji se ne mora nužno družiti sa ljudima sličnog muzičkog interesa – za to mu na raspolaganju stoje razni forumi i socijalne mreže; ne mora sa prijateljima razmjenjivati muziku u nadi da će naći bend sličan onome koji mu se svidio – za to postoje servisi kao što je last.fm i slični. Problem plasiranja nekontrolisanog sadržaja također je iznjedrio ogroman broj osoba koje bi željele da pod svaku cijenu njihov muzički ukus bude prihvaćen kao opće mjerilo, rezultirajući nizom kritičara koji se u udobnosti anonimnog pisanja na forumima ili blogovima, uglavnom maliciozno, a ujedno najčešće i neargumentirano, osvrću na muzička izdanja, muzičare, umjetnike u globalu, pitanje (ne)komercijalnosti i slično.

Nije to bilo tako davno kada sam lično novu muziku (ne nužno i nova izdanja, do toga je bilo jako teško doći) preslušavao sa presnimljenih sony ili TDK 60 ili 90-minutih kaseta, koje sam dobijao od prijatelja koje je interesovala slična muzika kao mene samog. Nije se često radilo ni o klasičnim albumima, jer je prijatelj kasetu dobio od drugog prijatelja, čiji je brat presnimio preko nje još nekoliko pjesama da se popuni praznina na traci, pa tako nikad nismo bili posve sigurni da li preslušavamo upravo to izdanje koje mislimo da preslušavamo. Ono što je bilo drugačije jeste to da nam je svaka nova ploča, kaseta, pa kasnije i CD, puno značila. Razgovarali smo o pjesmama, o muzici, ali ne na forumima ili socijalnim mrežama, nego uz kafu ili pivo, mijenjali smo novu muziku ili vlastite mikstejpove, ali ne preko P2P ili file hosting servisa, nego iz ruke u ruku. Saznavali smo za nove bendove, ali ne putem myspace-a, bandcampa ili soundclouda nego preporukom starijih, ili iz fanzina. VHS kasete su bile jedini izvor video sadržaja koncerata ili spotova. Muzika je bila manje depersonalizirana. Muzika nije predstavljala samo niz binarnih nula i jedinica na memoriji računara.

I danas, drugačiji je osjećaj, uz svo poštovanje i zahvalu mp3-u, flac-u, ogg-u, streamingu i brzim konekcijama, zavući se među kartonske kutije i iskopati fizičke nosače zvuke kao relikvije nekog bezbrižnijeg, prošlog vremena, ako ne suštinski, onda sentimentalno drugačije. Nakon što pod prstom osjetim „play“ na kasetofonu, a ne tipku miša, znam da ću zaista – slušati muziku.
Nedim Seferović
objavljeno i na www.submagazin.com