Strast! Strast okreće svijet. Ne okreću ga pare, ne okreće ga moć, ne okreće ga ništa materijalno, nego neopipljiva, nevidljiva, ali sve prisutna strast. Ozzy Osbourne je u posljednjim godinama postao poznat i kao reality show king, činjenica koja je mnoge, uključujući i mene, iznenadila i bila i jeste jako odbojna. Iskreno, mislio sam da ga je žena u potpunosti usisala u svoje materijalističke krugove i da je i to malo dostojanstva što mu je ostalo, prodao MTV-ju. No, ne lezi vraže, i Ozzy, The Madman of Oz, The Prince of Darkness, The Godfather of Heavy Metal, se diže iz groba, i to su mu obje noge vani. Iznenađenje? Meni jeste. Zato, ostavimo sa strane šou biznis, Sharon i sva sranja (kojih ima poprilično) i posvetimo se ovome što imamo sada, a to je jedan novi bend. Nema više Zakk Wilde, nema Bordina, nema Trujila (nemoj da se neko usudio da misli da su se razišli zbog svađe). U bendu su sve novi ljudi, a najveća vijest je novi gitarista, grčki virtuoz, vođa Firewinda, Gus G. Koliko sam razumio, Ozzy je album napisao u saradnji sa svojim dugogodišnjim producentom i ne znam koliki su uticaj ostali članovi imali na stvaranje albuma, ali jedno sa sigurnošću znam - "Scream" je rađen sa strašću, sa strašću, odmjerenošću i kuvan i rafiniran je dosta dugo. U jednom dobrom dijelu slučajeva to rafinisanje i dugačak period stvaranja razvodne albume, ali to nikako nije slučaj i sa ovim albumom. Nakon prvog slušanja, i pored moje skepse, i moram priznati doze sigurnosti i glupe umišljenosti da će album biti jad i nevolja, na površini su isplivale pojedinosti i sitnice koje se zakače za uho i ne daju mira tijelu i duši. Odmah da vam raspršim strahove. Gus G je uradio odličan posao i niti malo vam neće nedostajati Zakkove bravure. Čovjek je sa sobom donio onaj dašak vjetra i promjene koji su Ozzy-ju itekako bili potrebni, i njegovo nenametno i precizno sviranje, odlično osmišljeni rifovi, energične, poletne i iznenadne solaže koje se pojavljuju bukvalno niotkuda i kada se čovjek najmanje nada, sve one sitnice, gitarski detalji, kićenje audio prostora a da se ne pretjera, daju mnogo duha i poleta ovom albumu. Međutim, nije to sve, nije sve u sviranju. Ozzy, i pored godina i činjenice da živi u udobnosti i da ne može više da izvuče pojedine registre, ima u sebi još uvjek onog bijesa sa početka karijere koju pokazuje na svakoj pjesmi. Pa onda moram da spomenem nikada dovoljno naglašene igrarije i razmjene između tvrdih, štektavih rifova i melodija kojima "Scream" obiluje i raskošno pokazuje kao paun svoje perje. Poslušajte "Diggin' me Down", "Life Want Wait", "Fearless" ili "I Want More", testosteronske pjesme, nabijene snagom, visokooktanski gitarski hitovi sa prvoklasnim izlizanim a toliko zastrašujuće energičnim solažama, klasici heavy metala k'o muda od željeza! OK, OK, OK, priznajem, ima u ovim riječima malo mojeg entuzijazma i podosta ukrasa, ali činjenica je da je "Scream" jedan odličan album, bolji nego što bi mnogi htjeli da priznaju, sa samo jednim lošijim trenutkom na "Soul Sucker", i to sve od čovjeka koji je bio otpisan od svih. U posljednjim mjesecima sam preslušao gro novih albuma, mladih i starih, afirmisanih i neafirmisanih bendova i ono što je jako primjetno je da se svi iz svih petnih žila trude da zvuče što jače, što bolje, da je svirka što preciznija, jača, kompleksnija – i pored toga što su izdali dobre albume, pojedini vrlo jake albume, izgubili su kontakt sa muzikom, sa strašću i jednostavnošću. Sve se svelo na matematičke proračune, na distancu mikrofona od zvučnika, na lijepe slike, na što više kanala, što više trta mrta, a muzika bi trebala biti spontanost i jednostavnost. "Scream" je jednostavan, diskretan i iskonski heavy metal album, onako kako i treba.
