Slobodan Bane Savić, Skulpture i crteži, str. 64, Galerija Progres, Beograd, 2008.

Nesvakidašnji spoj ideja doveo je do stvaranja čudesnih crteža i vretenastih skulptura novijeg ciklusa vajara Slobodana Baneta Savića, koji spaja praistorijsku umetnost (lepotu bedara i gluteusa kod čuvenih boginja plodnosti) i svet životinja (glava zmije i zmijoliki torzo; i ruke i noge kao u bogomoljke) sa osnovnom idejom o probijanju prostora.
Glavna osa svake skulpture razbijena је živim i neobičnim (ali svakidašnjim) pokretom ženskih figura: jedna je u čučnju sa nogom izbačenom u polje (Trn), druga je tako pružila ruke da celo njeno telo čini luk i strelu (skulptura se upravo tako i zove: Strelac), dok se treća, Balerina, graciozno poklonila kao da publika i dalje tapše.
Svako bi pomislio da je ovakav spoj laganog pokreta i neposlušnog, čvrstog, materijala nemoguć. Pa opet je rezultat tu pred nama: tananost izvijenih i izduženih skulptura, male grudi, savršeno izvajani mišići, stamenost, graciozni pokreti – sve je tu. U svakom pokretu oseća se uticaj Modiljanija (izduženost forme skulpture Čekanje), Meštrovića (stamenost Vodene vile, prethodnice ovog ciklusa), Tamare de Lempicke (Zelena boginja), ali i klasičnih dela savremene književnosti – Don Kihota (Pobednica).
Pokreti ovih figura su tako živi, svakodnevni i verni da svakog trena očekujete da ustanu i progovore. Kad svemu tome dodamo dvadesetogodišnje radno iskustvo (autor je prvu samostalnu izložbu imao 1986. godine u Beogradu u Galeriji Jugoslovenskog dramskog pozorišta), onda možemo da zaključimo da je skulptor dostigao punu zrelost u stvaranju.
Ciklus vretenastih skulptura samo je prirodan nastavak prethodnih (u kojima su ženske figure jake i krupne i predstavljaju, neka klupu, druga fotelju, i sve su „udobne”, kako sam autor kaže), a opet nov zbog ideja koje donosi i zbog atmosfere koju prenosi.
Sasvim je druga, a opet nekako ista, priča o ciklusu Zavese, koji nije završen. U ovom je ciklusu ideja o probijanju prostora doslovno shvaćena i sprovedena u delo. Ženske figure prolaze kroz zavese ili rešetke, ako hoćete, neka sa nogom savijenom u kolenu (Zaklon), druga u sedećem položaju sa nogama na kolenima, gde jasno izražava svu težinu posla kojim se bavi (Sudija), dok treća nemarno sedi, oslonjena na ruke, sa visoko savijenim kolenima (Tišina) i kao da bledi, nestaje u prostoru. Crteži iz istog ciklusa doneli su još teže i neslućenije forme, koje tek treba da budu pretoćene u skulpturu.
Ako niste ljubitelj skulpture – to ćete svakako postati pošto prelistate katalog sa izložbe Skulpture i crteži održane u galeriji Progres juna 2008. godine. Izvrsne fotografije Miroslava Petelina, Rastka Vasića i Miroljuba Stamenkovića, kao i savremen dizajn kataloga, za koji je zadužen Blažina dizajn studio, ostaviće vas bez daha i naterati da potražite nove radove ovog autora. Za kraj nam ostaje samo da izrazimo nadu da će autor zadržati pravac i smer koji je ovim ciklusima zacrtao.
Tamara Lujak