Priču koja sledi ispričao mi je čuvar crkve Sent Alije u Nevil d'Omonu, dok smo sedeli jedne prijatne letnje večeri ispod senice Belog konja i pili staro vino za pokoj duše čoveka kojeg je baš tog jutra, u skromnom kovčegu ukrašenom suzama od srebra, poslao na onaj svet.
„Moj nesrećni pokojni otac bio je grobar”, kazivao je čuvar, „relativno dobrog raspoloženja, što je zasigurno uticaj posla kojim se bavio; jer opšte je poznato da su grobari prilično veseli ljudi. Smrt ih se ne dotiče; nikad ne razmišljaju o njoj. Što se mene lično tiče, moj gospodine, noću prolazim grobljem baš kao da prolazim ispod senice Belog konja. I ako i naiđem na kakvog duha, ni malo se ne uzbuđujem, jer verujem da i on, baš kao i ja, ima nekog posla na groblju. Poznajem navike mrtvih i poznajem njihov karakter. Zaista, kad su te stvari u pitanju, poznati su mi događaji za koje ni sveštenici ne znaju. Zapanjio bi se kada bih ti ispričao sve što sam u životu video. Ali mudar je onaj koji ćuti. Ni moj otac, koji je voleo da ispreda priče, nije ispričao ni dvadeseti deo onoga što je znao. Stoga je često iznova ispredao iste priče, pa je tako storiju o Katarini Fonten istkao, koliko pamtim, najmanje stotinu puta.
„Katarina Fonten je bila stara udovica koje se vrlo dobro sećao iz detinjstva. Ne bih se začudio kad bi se našla tri vremešna gospodina koja bi mogla štogod lepo o njoj da ispričaju, jer je bila prilično poznata i uvažena, iako relativno siromašna. Živela je na uglu Ulice časnih sestara, u maloj kuli ruiniranog dvorca, uzdignutog nad vrtom koji je pripadao redu svete Ursule. Na kuli, koja i dan danas stoji na istom mestu, vidljivi su tragovi statua i teško čitljivog pisma. Pokojni lekar Sent Alijea, gospodin Levaser, uveravao me je da je natpis, napisan na latinskom jeziku, nekada glasio: Ljubav je jača od smrti, „a misli se”, tumačio bi, „na božansku ljubav”.
„Katarina Fonten je živela sama u malom stanu. Izrađivala je čipke i time se izdržavala. Znaš i sam da se čipka izrađena u ovim krajevima zemlje visoko cenila. Niko nije znao da li je imala rodbine ili prijatelje. Pričalo se da se u osamnaestoj godini zaljubila u mladog viteza d'Omon-Klerija i da su se tajno zaručili. Ali pošten svet nije verovao u takve priče, tvrdeći da su čista izmišljotina jer, Katarina Fonten se držala, ne kao pripadnica radničke klase, već kao prava dama i, iako je imala tužan izraz lica i iako su je krasile sede vlasi, uspela je da sačuva negdašnju lepotu. Odvajkada je nosila prsten ukrašen motivom ukrštenih ruku. Nekada se takvo prstenje darovalo prilikom zaruka. Sigurno znaš na kakav prsten mislim.
„Katarina Fonten je vodila pobožan život. Najveći deo slobodnog vremena provodila je u crkvama i svakog je jutra, bez obzira na vreme, odlazila u crkvu Sent Alije i pomagala pri misi u šest sati.
„Jedne decembarske noći, dok je spavala u malenoj sobi, probudila su je crkvena zvona. Ne sluteći da su to prva crkvena zvona, pobožna je žena ustala iz kreveta, obukla se i izašla na ulicu. Noć je bila bez zračka svetlosti, toliko mračna da se nisu mogli nazreti ni zidovi okolnih kuća. Tišina je bila potpuna. Čak se ni lavež pasa nije mogao čuti iz daleka, niti je moglo da se oseti prisustvo i jednog živog bića u sred te pomrčine. Kako je, međutim, Katarina Fonten poznavala svaki kamen svog rodnog grada i mogla zatvorenih očiju da dođe do crkve, tako je bez ikakvih poteškoća došla do ugla Ulice časnih sestara, a potom do Parohijske ulice u kojoj se nalazila drvena građevina sa stablom Jesejevim urezanim u njene masivne grede.
„Kad je stigla pred crkvu shvatila je da su vrata širom otvorena i osvetljena svetlošću voštanih sveća. Prilazeći portalu, obrela se usred mase ljudi koja je ispunjavala crkvu. Niko joj, međutim, od pobožnog sveta nije bio poznat. Iznenadila se kad je shvatila da su svi prisutni bili odeveni u somot i brokat, nosili šešire ukrašene perjem i mačeve iz davno minulih vremena. Ugledala je gospodu sa štapovima sa zlatnom kuglom na vrhu i dame sa čipkastim kapama pričvršćenim trakom u obliku venca. Vitezovi Sv. Luja pružali su ruke damama, koje su tako vešto krile lica iza lepeza da je mogla da im se nazre tek napuderisana obrva ili mladež u uglu očiju.
„Svi su u savršenoj tišini pošli da zauzmu svoja mesta. Njihovi se koraci nisu čuli, niti je bogata odeća šuštala na njima. Bliža su mesta zauzele mlade zanatlije u kratkim braon kaputima, dimijama i plavim čarapama, obuhvatajući oko struka mlade rumene devojke koje su obarale pogled. Pored škropionica, u skarletnim suknjama i čipkastim košuljama, nepomično su sedele seljanke poput kakvih domaćih životinja, dok su mladići stajali odmah iznad njih i razgledali širom otvorenih očiju, prevrčući šešire u rukama i gnječeći njihove obode. Činilo se da su sva ova tužna lica bila zaokupljena jednom jedinom, u isto vreme tužnom i slatkom mišlju. Klečeći na svom uobičajenom mestu, Katarina Fonten je ugledala sveštenika kako se u pratnji dvojice pomoćnika približava oltaru. Ni jedno joj lice nije bilo poznato.
„Otpočela je misa. Bila je to nema misa, jer usne nisu proizvodile nikakav zvuk, niti se čula zvonjava zvona. Katarina Fonten je osetila kako je misteriozni sused netremice posmatra i kad se ohrabrila i krišom pogledala u stranu prepoznala je mladog viteza, koji je nekada davno bio zaljubljen u nju i koji je bio počivši punih četrdeset i pet godina. Prepoznala ga je po malenom belegu iznad levog uha, po dugim obrvama i rumenim obrazima. Na sebi je imao isto skarletno lovačko odelo sa zlatnom čipkom koje je nosio onog dana kad ju je upoznao u šumi svetog Lenarda i zamolio za gutljaj vode, da bi joj zatim ukrao poljubac. Još uvek je bio mlad i lep. Osmehnuo se i pokazao nisku bisernih zuba. Katarina mu se tiho obrati:
„Dobri moj gospodine, dragi moj prijatelju, neka te Bog čuva! Nekada davno sam ti poklonila svoje srce i time počinla veliki greh. Iako mi je kosa seda i iako mi je kraj blizu do današnjeg dana nisam okajala grehe počinjene prema tebi. Ali dobri moj pokojni prijatelju, plemeniti moj gospodine, reci mi ko su ovi ljudi u starinskoj odeždi koji prisustvuju ovoj nemoj misi?”
„Vitez d'Omon-Kleri odgovorio je glasom slabašnijim od titraja vazduha, pa opet sasvim razgovetnim:
„Katarina, to su duše muškaraca i žena koje borave u Čistilištu. Poput nas dvoje navukli su Božiji gnev na sebe zbog grešne ljubavi. Ali Bog ih nije u potpunosti odbacio jer je njihov greh, baš kao i naš, bio nenameran.
„Odvojeni od onih koje su voleli na zemlji, osuđeni su na pročišćujuće vatre Čistilišta i na izgnanstvo, što je za njih najteža kazna. Toliko je velika njihova nesreća da se anđeo sa neba sažalio na njihove ljubavne muke. Uz dopuštenje Svevišnjeg, sastaju se jednom godišnje, na sat vremena, u sred noći u parohijskoj crkvi. To je prava istina. Ako mi je dozvoljeno da te vidim pre nego što umreš, Katarina, onda je to milošću Božijom.
„Katarina Fonten odgovori:
„Rado bih umrla dobri moj pokojni gospodine, samo kad bih mogla da povratim lepotu koju sam imala onda kad sam ti dala vode da piješ u šumi.”
„Dok su tako razgovarali ispod glasa, stari redovnik prolazio je kroz pobožnu masu i sakupljao dobrotvorne priloge. Svako je, kad bi na njega došao red, bez ikakvog šuma spuštao u bakarnu posudu novčić koji je davno izašao iz upotrebe: ekus od šest livri, florin, dukat i dukatin, jakobs i nobl. Kad je red došao na viteza, on spusti luisa koji, poput zlatnika i srebrnjaka pre njega, nije proizveo ni zvuka.
„Tada je stari redovnik stao pred Katarinu koja je, preturajući po džepovima, bezuspešno pokušavala da nađe četvrt šilinga. Tada je, ne želeći da dopusti da jedino ona ne daruje crkvu, skinula prsten koji joj je darovao vitez dan pre nego što će umreti i ubacila ga u bronzanu činiju. U trenutku kad je prsten upao u činiju čuo se jasan zveket pri čemu vitez, stari redovnik, sveštenik, pomagači, dame i vitezovi, sav okupljen narod odjednom nestade. Sveće se ugasiše i Katarina Fonten se nađe u potpunom mraku.”
Posle ovih reči čuvar crkve povuče dobar gutljaj vina i utonu u razmišljanje. Nekoliko trenutaka kasnije on nastavi:
„Ispričao sam ti ovu priču onako kako ju je meni moj otac u više navrata pripovedao i verujem da je istinita, jer se po svim pitanjima slaže sa ponašanjem i običajima koje sam primetio kod preminulih. Od malih sam se nogu susretao sa mrtvima i poznato mi je da se često vraćaju osobama ili mestima koja su voleli.
„Zbog toga mrtvi obilaze mesta na kojima su, za života, sakrili svoje blago. Oni budno motre na zlato, ali sebi time samo stvaraju nevolje, jer se neretko desi da živi pronađu zakopano blago na mestima koje opsedaju duhovi. Na isti način pokojni muževi proganjaju svoje žene koje su se nakon njihove smrti ponovo udale i s lakoćom mogu da ti nabrojim imena nekoliko ljudi koji su bolje čuvali svoje žene kao duhovi, nego što su to činili dok su bili živi.
„Takve su stvari vredne prekora jer mrtvi nemaju nikakva prava da budu ljubomorni. Pričam ti ono što sam video svojim očima. Nisam od onih koji zbijaju šale sa ljudima. O tome bi, međutim, čovek trebalo da razmisli pre nego što se oženi udovicom. Priča koju sam ti ispričao je, između ostalog, vredna pomena i stoga što su u jutro nakon te nesvakidašnje noći pronašli Katarinu Fonten mrtvu u njenim odajama. Policajac dodeljen crkvi Sent Alije, pronašao je u bakarnom sudu koji se koristi za prikupljanje dobrovoljnih priloga prsten ukrašen motivom ukrštenih ruku. Kako bi bilo da naručimo još jednu bocu vina?”

Anatol Frans

Sa engleskog prevela
Tamara Lujak