Drugi po redu dugometražni film Dušana Makavejeva ''Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT'' iz 1967. uzburkao je tadašnju javnost zbog scena sa golišavom glavnom glumicom ovog modernog filma Evom Ras koja tumači lik telefonistkinje Izabele. Glavnu mušku ulogu odigrao je Slobodan Aligrudić koji glumi sanitarnog inspektora Ahmeda.
Izabela i Ahmed započinju ljubavnu vezu ali za vreme njegovog službenog odsustva, Izabela odlučuje da se upusti u seksualnu avanturu sa nasrtljivim kolegom sa posla Mićom koga glumi Miodrag Andrić. Izabela uskoro saznaje da je u drugom stanju, te po Ahmedovom povratku saopštava mu da ne želi dete sa njim i između njih dvoje dolazi do oštrih sukoba koji se završavaju ubistvom. Ahmed će tako postati ubica.
Dijalozi prilikom Izabelinog i Ahmedovog upoznavanja i njihove komunikacije u Izabelinom stanu iz vizure modernog čoveka izgledaju prilično naivno. Zbog te svoje naivnosti oni i danas deluju veoma šaramanto i pored toga što je takva vrsta razgovora iskorenjena i zamenjena brzom i agresivnom konverzacijom. Za današnje pojmove takav vid komunikacije deluje i neprirodno i neobično. Sa druge strane imamo i jedan prostački jezik koji izlazi iz usta nametljivog poštara Miće koji na svaki mogući način pokušava da dođe do seksa. Iako ga Izabela uporno odbija i deluje kao da nikada neće na to pristati sa takvim neotesanim uobraženkom, on svojom upornošću ipak uspeva da dođe do svog cilja. Usamljena Izabela pristala je da podlegne čarima trenutnog zadovoljstva i tako stavi tačku na delimičnu stabilnost koju je do tada imala sa Ahmedom.
Iako se i tada u Beogradu živelo brzo kao i oduvek, Izabela i Ahmed su ipak na početku neobično smireni kao da nisu deo gradske euforije ali sve to je samo naizgled. On deluje veoma ozbiljno, ona zaljubljeno ali onda kada dođu do prvog problema, oboje pokazuju da su slabi i da nisu spremni za život. Bez obzira što je Ahmed delovao kao porodičan tip, zbog jedne infantilne devojke odmah se odaje opijanju do besvesti i pokazuje da je i on sam nezreo. Dvoje ljudi zapravo predstavljaju i celo društvo, pa tako i ovim filmom Makavejev ga indirektno kritikuje, suptilnije nego što će to raditi kasnije, direktno i bez kompromisa.
Kroz film su upečatljivo oslikani i gradski pejzaži tadašnjeg Beograda, te je ovo ostvarenje i istinski dokument pravog urbanog života toga doba jer slika prizore gradske gužve i ističe ih u prvi plan.
Slika nage Eve Ras sa crnim mačorom 1968. obišla je svet i naša glumica je tada bila istinska zvezda. ''Njujork tajms'' je svojevremeno povodom ovog filma objavio da je ona simbol jedinstvene lepote savremene evropske žene. Branko Ćopić je tada smislio parolu: ''Ko ne voli Evu Ras, ujeo ga besan pas.''
Eva je bila prva naša glumica koja se skinula gola na filmu. Zanimljivo je svedočenje same glumice da je Makavejevu mnogo teže pala scena u kojoj ona leži golišava i na njoj mačor jer je reditelj morao da puzi pod krevetom i mami mačora kako bi se našao tamo gde treba. Mačor je namerno postavljen na određenim delovima Evinog tela kako bi film zaobišla cenzura. Zbog toga što je već imao negativna iskustva sa svojim predhodnim filmovima, Makavejev je unapred morao da stvara kompromise kako ne bi došlo do zabrane. Ipak, i pored toga, reditelj je i sa ovim ostvarenjem imao problema. U Nemačkoj su isekli neke delove filma, a i u Engleskoj je iskasapljen i praktično pretvoren u srednjemetražni ali je ipak kasnije prikazan u integralnoj verziji, dok je u tadašnjoj Jugoslaviji proživeo regularno svoj život u bioskopima.
''Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT'' je bio, tada kada je snimljen, u trendu sa modernim ostvarenjima nastalim u to vreme u inostranstvu.
Ovaj film je bitan za istoriju srpske kinematografije između ostalog i zbog toga jer se iza kamere prvi put profesionalno pojavljuju dve kasnije veoma važne figure domaćeg filma.
Pomoćnik reditelja bio je dizajner, scenarista i filmski kritičar Branko Vučićević koji je i zajedno potpisao scenario sa Dušanom Makavejevom, dok je asistent režije bio Želimir Žilnik.
U ovom film, više nego u ostalim ostvarenjima Dušana Makavejeva oseća se na trenutke uticaj Žan-Lik Godara. Naizgled nespretni montažni rezovi koji su bili zaštitni znak francuskog reditelja našli su se ponegde i u ovom filmu i imaju svoj poseban šarm. Tu su i natpisi između određenih scena u kojima možemo takođe prepoznati uticaj Godarovog specifičnog stila. Opet sa druge strane, ''Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT'' je na svoj način originalno ostvarenje i u globalu gledano je priča za sebe, jer je Makavejev izgradio svoj prepoznatljiv pečat i rukopis kojim je kasnije nastavio da piše značajne strane naše kinematografije. Dakle, kada odgledamo film, shvatimo da on ne liči ni na jedan koji je snimljen pre toga ali ni posle, iako nas po načinu razmišljanja možda neki budući Dušanov film asocira po načinu razmišljanja na ovaj. I u sledeća dva ostvarenja: ''Nevinost bez zaštite'' i ''W. R. - Misterije organizma'' reditelj je kvalitetno i na svojstven način kombinovao dokumentarne i igrane materijale, dok je u ovom stvorio zanimljiv spoj igrane strukture koja je najvećim delom zastupljena i dokumentarnih snimaka gde se najviše govori o seksu i kriminalu, mada ima tu i dokumentarnih snimaka obojenih politikom.
Doktor Aleksandar Kostić u uvodnim kadrovima i još jednom u toku filma daje zanimljive izjave o seksu i shvatanju seksa kroz istoriju i pokušava da objasni da polni čin treba da se shvati kao deo običnog i svakodnevnog života, a ne kao deo tabua, dok doktor Živojin Aleksić, ekspert za kriminalistiku govori o tome kako zločinci žele da neotkriveni uživaju u plodovima svoga zločina i da im je napredak nauke i tehnike omogućio da obogaćuju svoju bolesnu fantaziju, te da zločin sve više postaje funkcija mozga, a sve manje funkcija snage.
Zanimljivo je da se u epizodnoj ulozi pojavljuje reditelj i Dušanov prijatelj Živojin Pavlović kao Ahmedov bivši komšija koji pred kraj filma govori inspektoru o samom Ahmedu kao o čoveku bez mana koji je odjednom izgubio razum. Taj razum izgubio je zbog toga što mu je Izabela na najgrublji mogući način pokazala da sa njim ne želi da osnuje porodicu. Dok nije zatrudnela sve je bilo u redu, a onda se desio iznenadni preokret. Makavejev tako govori o mladim ljudima koji ne nalaze sreću bez obzira što im je ona na dohvat ruke. Izabela ne želi obaveze. Ona želi da bude slobodna. Dok je Ahmed klasičan porodičan tip, Izabela izigrava modernu devojku koja ne želi da se veže. U jednom trenutku ih je spojilo nešto, što je prirodno i u jednom trenutku je to funkcionisalo ali im se putevi razilaze ali ni ona, ni on neće dobro završiti na tom putu.
Policija privodi Ahmeda, a poslednje scene prikazuju dvoje ljudi koji silaze niz stepenice i drže se za ruke. Film dakle govori o suprotnostima. On spaja kontraste iz života dvoje ljudi koji slikaju čitave generacije koja će se pojaviti posle njih. On govori o ljubavi i mržnji, o dobru i zlu, o lepom i ružnom, o samoljubivosti i samouništavanju, o humanosti i zločinu, o nežnosti i grubosti, o davanju i uništavanju... Izabela je doživela ljubav ali i tragediju.

Branko Radaković