Nije lako napisati ovu recenziju, za jedan bend koji je već dvadeset godina na sceni, koji je prošao kroz sito i rešeto, bio na dnu i na vrhu i zadobio besmrtnu podršku horde fanatičnih fanova. Krećem od činjenica, suvih i golih. Rotting Christ su etabliran i prihvaćen bend. Bend sa imenom i jakom reputacijom. Imaju dugu i vrlo plodnu karijeru tokom koje su izdali nekoliko klasika heavy metala koji se nalaze u, manje više, kolekciji skoro svakoga ko prati ovaj jači zvuk. Sakis, gitarista, vokla i glavni kompozitor benda je nadaleko poznat po svojim melodiskim pasažima i podizanju tenzije i atmosfere tipa „Carmina Burana“ ili „Bolero“ koji je njegov zaštitni znak iz albuma u album i postao je neodvojiv od imena Rotting Christ. Sve su ovo lijepe i dobre činjenice. Nažalost, činjenica je i to da nakon 20 godina rada, dolazi do laganog zamora, razvlačenja ideja, klišea, štancovanja. Po hiljaditi put napominjem, ne skačite na zaključke na osnovu samo par riječi. „AEALO“ nije loš album. „AEALO“ nije štancovanje, prepeglavanje starih uspjeha, niti kliše u najbukvalnijem smislu riječi. Sakis je pametan čovjek i zavisi od svoje muzike i ne smije sebi ni bendu da dozvoli da izda jedan loš album. „AEALO“ (starogrčki za katastrofa, uništenje) je pun svježih ideja („Pliade“, tradicionalni hor sa Ipirosa. Nešto poput naših pogrebnih tužbalica i naricanja), vrlo cijenjenih gostiju (Magus (Necromantia), Alan A. Nemtheanga (Primordial), Diamanda Galas), i one ogromne Sakisove atmosfere i melodije, ali kompletna slika je blijeđa nego obično. Tačan razlog tome ne mogu da vam napišem. Ja to sa sigurnošću ne znam i mogu samo da nagađam, a pojedini „prepametni & ultra inteligentni & kompleksom inferiornosti„ bi moja nagađanja vrlo rado pretvarili u „nazovi činjenice“, a to svakako ne želim. Ono što sa sigurnošću znam i čujem, je da ona zastrašujuća atmosfera toliko karakteristična za sve prethodne albume, je ovdje kudikamo manja i često puta prekinuta solažama koje su mogle biti smještene negdje drugo, urađene malo kompleksnije i uz dodatak možda malo više elemenata. Ne, nije ovo samo lično subjektivno mišljenje. Sa dužnim poštovanjem prema autoru i bendu, ali sam uvjeren da Rotting Christ mogu još bolje. Da li hoće, ili neće, je u potpunosti na njima, a nama ostaje da se zadovoljimo sa jednim pristojnim albumom, koji i pored svega gore navedenog ima svoje vrlo sjajne momente na „Santa Muerte“ ili „Eon Aenaos“.
Nikola Franquelli