Budući da bez otkrivanja novih bendova i izvođača ne mogu, nisam imun ni na domaće derivate trap-a i phonk-a (kao modernih hip hop izričaja), a upravo jedan takav album se pojavio na listi - "Ego" subotičke (!) reperke (Mlada)beba. Epitet "Mlada" je odbacila u međuvremenu.

Оčekujem da ćete sagoreti u krindžu na pomisao da vas "teram" da poslušate nešto sveže, izdano u februaru ove godine, a da to dolazi od omladinke koja repuje o stvarima koje ne razumete ili je proradila selektivna amnezija da ste nekada „išli u štetu“. Stvar je u tome da ni ja ne razumem materiju u potpunosti, jer je u pitanju nova generacija, nove vrednosti ili prosto, odsustvo istih – što je njihov „blagoslov” ili prokletstvo. S druge strane, ja sam voljan da poslušam i dam šansu, bez obzira na to što su flow i versovi prilično daleko od mojih svetonazora i poimanja ljubavi, ophođenja prema životu, seksu i opojnim supstancama. (Sveta trojka hedonizma u pakovanju XXI veka, rokeri, ha?)

U pesmama na "Ego"-u nema pametovanja, niti bi to trebalo da očekujete, jer ne slušate jebeni King Crimson, nego deliće životnog iskustva, oivičenog eksplicitnom lirikom (vrlo spretno ušuškanom) i što je najvažnije, ispričano prostim jezikom iz ugla mlade žene. Može se desiti da ćete Bebino "hvalisanje" sugestivnim stihovima protumačiti u pravcu prevelike slobode u hedonističkom smislu, možda će to probuditi i sujetu - nije prijatno saznati da i nas muškarce mogu smatrati samo "mesom". Što se mene tiče, ako to nije ravnopravnost, onda ne znam šta zaista jeste.

Dalju analizu tekstova prepuštam vama, ako ste došli do ovog dela recenzije, zavrtite album.

Matrice na „Ego”-u su odlične, imaju lepu "chill" atmosferu, uz veoma jak šmek "bedroom music"-a, izuzetno osvežavajuća kombinacija. U ponekim pesmama mi se pričinilo kao da će da sleti u ‘ambis’ mumble rap-a i to bi zapravo bilo dobro fazoniranje. Jednostavno, rade posao u skladu sa njenim stilom i nadahnućem, dok sam album lagano klizi. Zapravo, dokaz koji definitivno ukazuje na to da i neke nove generacije ne trpe pozeraj, niti vole histerični glamur/estradu koja bitrebalo da se tera u pizdu lepu materinu, prisutan je u pesmi „Stanija” – koliko se svi redom gnušaju na starlete, kao na nuklearni nusprodukt balkanske estrade, ni Beba ne ostaje dužna.

Ono što me je kao 'stariju' gardu kupilo jeste stvar sa, ni manje ni više, General Two-om. Ko se seća Saje Gangste i pomenutog lika od kojih je goreo YouTube zbog njihovih međusobnih „dissova”, a mi od dragosti vrištali koliko su smešni, sada sam shvatio koliko su se oni trudili da budu autentični, makar u autsajderskom smislu. Autsajderi menjaju muzički svet, ne jedan pozerski Greta Van Fleet (da ih uzmem za primer i na zub). Vrhunski potez. Tačka. Tu je i stvar sa Jymenik (ЏИМЕНИК), koja takođe svesno iskače iz šablona, jer je u pitanju stvar uz koju možete da đuskate bez ikakvog blama.

Nove generacije i te kako imaju šta da kažu, a ako želite da se svađate (sami sa sobom), setite se koliko su vaši roditelji ignorisali vaš muzički izbor, ili grubo kenjali za isti – ja sam pošteđen toga, a razloga ima više, jer ova recenzija ne bi bila pred vama.

Daniel Tikvicki