Oven Vilson i Vins Von postigli su veliki uspeh 2005. godine sparivanjem u filmu „Wedding crashers“ u kome su, priznaćemo, glumili sami sebe. Međutim Vinsov brzopotezni brbljivac i Ovenov tiši, suzdržaniji flegmatista savršeno su se uklopili oko radnje o dvojici ženskaroša koji upadaju na tuđa venčanja ne bi li muvali deveruše. Film je bio bezobrazan, smeo, duhovit, i čak mrvicu romantičan.

Par Vilson-Von iznova se udružuje ne bi li zajedničkom kolaboracijom povratio renome uzdrmanog dueta koji na individulanom planu posrće u smislu kvaliteta filmova i njihovog prijema kod publike. Ali umesto da snime „Lovci na deveruše 2“ Vins i Oven pristupaju sasvim drugačijem projektu, projektu koji deluje sveže, savremeno i u duhu vremena i onoga što nas okružuje, i zbog toga treba poštovati njihov entuzijazam da ne podlegnu lakoj zaradi onoga što bi bio nastavak njihovog kultnog hita.

Međutim, teško je reći da su u toj avanturi bili sasvim uspešni. U svom novom sparivanju, ovaj dvojac komičara, koji zna da bude duhovit na samo jedan način, iznedrio je nešto što se najblaže rečeno može nazvati, rečnikom interneta, nepotrebnim i suvišnim „spamom“. „Mlađi referenti“ u svojoj premisi deluju vrlo zahvalno i čak postavljaju nekoliko solidnih ideja oko kojih može da se gradi odlična komedija. Priča o dvojici trgovaca, dinosaurusa iz stare škola „od vrata do vrata“ komercijale koji, nakon što gube poslove i u momentima životnog preispitivanja, uspevaju da se mahinacijama umuvaju na „Google-ov“ program za stažiranje zvuči vrlo obećavajuće i naslućuje gomile fora tipa „stari protiv mladih“, „iskustvo vs. znanje“, „laici nasuprot verziranima“, „brbljivci i slatkorečivci sproćut mislilaca i kontemplatora“, slično hitu iz 2003. godine „Old school“.

Ali avaj, ono što smo od te sjajne premise dobili samo je jedna nešto duža reklama za Gugl i jedan, što bi se reklo, „by the numbers“ film koji je toliko isprazan u svom odnosu prema akterima da deluje kao da je sniman po nekom univerzalnom šablonu, da ne kažemo „templetu“ na koji su samo sporadično nabacane opet sve klišeizirane ideje i situacije. Rečnikom mesarske industrije, ova koska i nema mnogo mesa za glodanje iako je iz daljine delovala kao sočna šnicla. 

Nisam siguran koliko je Guglu potrebna reklama ili neka vrsta popravke imidža u javnosti, ali ceo ovaj film je svojim najvećim delom hvalospevna oda toj kompaniji koja treba da je prikaže ne samo kao inovatora na polju internet tehnologija već i neke vrste legitimne sekte koja pod svoje skute okuplja najdarovitije umove ovog sveta koji će taj isti svet učiniti boljim i lepšim mestom za život. Kada smo to rekli, možemo i da zaključimo da radnja filma deluje kao nešto što je lenjo nabacano u Gugl scenografiju, ne bi li se ime Gugl izgovorilo i pomenulo 3000 puta u filmu, sa sve nebuloznim derivatima.

Film je zamišljen kao „riba izvan vode“ tip radnje, koja je jedna od najstarijih premisa za komediju i čiji scenario smo stotinu puta videli, najčešće u prilikama kada neko nov, neprilagođen i neobičan dođe u novu sredinu, bila to škola, radno mesto ili nov grad ili država, gde nastaje klasičan „sukob“ sa okolinom koji postaje izvor različitih duhovitih situacija, a kao po pravilu, neprilagođeni i, isprva, izopšteni protagonista na kraju postane miljenik zajednice i njen neraskidivi deo, pošto će naravno usput prevazići sve prepreke, poboljšati svoj ljubavni život i poraziti antagonistu. „Mlađi referenti“ ponavljaju ovaj scenario do u dlaku, osim što umesto jednog protagoniste imamo dvojicu, a „nova sredina“ je štab/kamp Gugla koji deluje kao Diznilend za štrebere.

Međutim, pod pritiskom da se sve odigrava po tom utabanom scenariju, reditelj Šon Livi zaboravlja usput srce i dušu, pa umesto da udahne akterima žive boje, on ih pokreće kao lutkar po goblen šablonima, bez ikakve realne motivacije i svrhe. Likovi „klikću“ između sebe veštački i neprirodno, ne oseća se njihova prava povezanost, tobožnje združivanje naše dvojice stažista sa grupicom neprilagođenih štrebera u cilju pobede u nizu izazova koji će im na kraju doneti posao deluje usiljeno i programirano. Jedina hemija koja funkcioniše je ona između dvojice glavnih aktera, što nije ni neobično s obzirom na to da se poznaju 20 godina. Takođe, ljubavna priča Ovena Vilsona u filmu sa atraktivnom menadžerkom u Guglu takođe deluje kao nešto što je nasilno ubačno u film, eto zato jer se bez tog segmenta radnje ne može, a da nijednog momenta ne poverujemo da se tako nešto zaista i moglo desiti.

Umesto da film bude ekskurzija dvojice zadrtih, ali promućurnih šarlatana sa uličnom pameću kroz svet novih, digitalnih „new age“ tehnologija, i samim tim svojevrsna kritika digitalnog doba i otuđene omladine, film je postao samo slabašna scenografija koja se drži na Gugl skelama. Ne možemo sporiti da u filmu ima ponekih duhovitih momenata, i uglavnom svi se vrte oko onoga u čemu je film trebalo da dominira – laički i neupućeni trgovci Von i Vilson dolaze u intelektualni, starosni, etički i svaki drugi sukob sa mlađom i obrazovanijom grupom, ali ti momenti su nažalost retki i neravnomerno kroz film raspoređeni. Ali zato imamo sve druge stereotipe na mestu: nadobudni i na kraju poražani antagonista – čekirano; zbližavanje sa grupom koja ih isprva nije prihvatila – čekirano; zavređeno poštovanje iskusnijeg mentora koji ih isprva nije prihvatao – čekirano; osvajanje srca žene koja pre toga nikada nije izašla ni na sastanak – čekirano; uticaj na grupu štrebera da na kraju prihvate model ponašanja dvojice inferiornijih kolega – čekirano; tesna pobeda na kraju filma i dobijanje posla – čekirano.

Neuspeh ovog ostvarenja možemo tražiti u razlozima njegove akutne neinventivnosti, klišeiziranosti i stereotipnosti, previše hvalospevnog i nekritičkog odnosa prema globalno poznatoj multimilijarderskoj komapaniji, i kriminalne neupotrebljenosti poznatih imena koja su krišom prodefilovala kroz film kao što su Džon Gudmen ili Vil Farel. Na posletku, film izneverava tamo gde treba da bude najtvrđi, na planu vrcave „govorljive“ komedije, čiji je bajpas pokušan besmislenim „misterbinovskim“ humorom kada mladi Korejac suši pantalone isflekane od posledica „lapdensa“ na sušilici za ruke.

U Ovenu i Vinsu ima još goriva za dobru komediju, samo treba da se vrate receptu iz ranijih filmova i budu bezobrazniji, otresitiji i manu se „plasiranja proizvoda“ i ulagivanja velikim korporacijama.

Slobodan Novokmet