Danas nije retkost naleteti na ljude koji se bave ekstremnijim formama muzike (ili anti-muzike, kako vam drago), ali se utisak dodatno pojačava ako ti isti ljudi dolaze iz manjih mesta kao što je Opuzen u Hrvatskoj, odakle je naš sagovornik Marko Šiljeg. Ko je pratio alternativnu scenu Hrvatske u prvoj deceniji XXI veka, morao je naleteti na bend Traktoroth (i krilaticu Agro Black Metal), čiji je Marko bio član. Trenutno je aktivan sa static noise/HN(W) projektom Transgresia.Više o njemu, njegovom mišljenju o muzici, sceni, Balkanu i drugim stvarima pročitajte u intervjuu koji sledi.


Helly Cherry: Najpre te molim da se predstaviš publici, ukratko.
Marko: Marko Šiljeg, dolazim iz doline Neretve u SR Hrvatskoj. Imam 32 godine, ako starim kao vino onda je to vino očito bilo u tetrapaku (smijeh). Neretva je inače nekad, u doba socijalizma bila napredna i gospodarski aktivna regija, a moje misto, Opuzen joj je bio gospodarski centar. Danas je to jedna konzervativna desničarska žabokrečina i jedno 40% svake generacije ode da se ne vrati.

Helly Cherry: Koji su bili tvoji prvi koraci u muzici, kojim instrumentima vladaš?
Marko: Prvi susret s muzikom je bio susret sa kolekcijom kazeta koje mi je imao stariji rođak. Tako da je krenilo 1989., kad sam dobio svoju kazetu Azre presnimljenu preko nekog šlager izvođača, ne sjećam se više kojeg. Već na pola osnovne škole, dok se moja generacija još igrala autićima i vojnicima, ja sam doma snimao Pistolse, Hladno Pivo, Ramonese i slično da bi kasnije logičnom progresijom došao i do metala. Volim reći da sve što znam o životu sam naučio od Johhnyja Rottena (smijeh). Ne vladam instrumentima jer sam si ko klinac iskasapio desnu ruku i uništio živce na prstima, al' zato vladam samplerima i sličnim geđetima koji olakšavaju posao. Doduše otkad radim noise uopće više ne koristim nikakve instrumente niti emulatore. Samo distorzije i efekte.

Helly Cherry: Kaži nam nešto o svojim ranijim projektima i koji bi izdvojio kao tebi lično najvažniji.
Marko: Počeli smo kroz srednju, ono zezanje na akustarama, snimanje na krljave mikrofone, pa šuškalice od praznih pringlesa ili kad smo nagurali kesu u rupu na kutiji od cipela da glumi činele od bubnja itd. Zapravo je počelo 2004. kad je osnovan Traktoroth – prvi svjetski Agro Black Metal. U to vrijeme su još uvijek trajale velike rasprave o tome što je pravi a što ne pravi black metal pa možeš samo zamislit' koliko je hrvatske metalce „oduševila“ naša pojava. Taj je bio glavni, oko toga se sve vrtilo a imali smo i par side projekata poput Kraste i Corpse Disembowelment-a koji su uredno uploadani na Youtube ako koga eventualno zanima. Traktoroth je upokojen 2013. godine.

Helly Cherry: Kako doživljavaš noise kao žanr i uopšte eksperimentalnu muziku?
Marko: Nekako mi se čini, usprkos davnoj povijesti noisea i eksperimentale – još od musique concrete i sovjetskih ranih elektroničara, da je noise danas zapravo krajnje odredište razočaranih punk i metal nonkonformista kojima je dosadio taj neki „scenski“ mentalitet, trendovi koji se šaltaju svako par godina, a meni osobno nakon što sam s enciklopedijskim žarom to sve istraživao i slušao – sve dosadilo oko nekih doba. Pogotovo metal za koji mogu reć da je mrtviji od punka. Inače su mi prvi doticaji sa bilo kakvim noiseom bili noise rock bendovi poput Jesus Lizard, post-punk bendovi ala riječka skupina Grč i industrial rock ala Ministry ili, opet riječka - Transmisia,  al najveći utjecaj i bend koji me toliko raznio takoreći, da sam odlučio dalje istraživati taj svijet glazbe i buke je bio Cop Shoot Cop. Većina ljudi će za vertikale tekstopisanja staviti, ne znam, Cohena ili Cavea, meni je Tod A. Iz CSC-a jedini lik kojeg slušam zbog tekstova. To nisu pjesme, to su ono faking manifesti realizma i nihilizma, koji me čak u nekom ambijentu koji stvaraju podsjećaju na feeling kakav bi dobio čitajući Bukowskog. Danas okidam na SAT Stoicizmo – jedan prokleto zaboravljeni bend iz Požege s polovine osamdesetih.

Helly Cherry: U kojoj meri je ona zastupljena među domaćim slušalaštvom (mislim na Balkan)?
Marko: Noise u milipromilima. Al' prvo da se ogradim,  da sve što ću sad reći uzmete sa dozom skepticizma jer, niti idem po koncertima i festivalima, niti pratim koji novi bendovi dolaze, niti me za to iskreno više boli briga. Eto ja sam svoju ekipu iz birca nekako privolio da čuju ponešto (laganije stvari Neubautena recimo) al' u globalu je općenito, bilo kakva alternativa otišla kvragu kad su se desile devedesete. Ne mogu govorit za Srbiju jer na moju žalost još nisam došao do tamo al' u Hrvatskoj je očajno. Pazi, nije lako pasti sa kulturološkog prostora od 15 milijuna ljudi na kulturološki prostor Rijeke (koji je nažalost jedini veći grad u Hrvatskoj gdje postoji kakva-takva alternativa). I nakon što se istrošio zadnji miligram aure bendova što su došli iz osamdesetih (Hladno Pivo, Majke, Kojoti itd.) - sve je otišlo kvragu.  Ja osobno datiram smrt alternative u 1998. godini kad su manje više u kratkom periodu izašli Fred Astaire od Pipsa, Žena Dijete od Urbana i Put do srca sunca od Majki. Nakon toga je sve otišlo nizbrdo i iskreno, otad mogu na prvu izdvojit samo bjelovarski bend Tzara i njihov album (apsolutna ljubav za ovaj album od strane potpisnika intervjua) iz 2010. i riječki bend One Piece Puzzle sa albumom 13 zlatnih hitova. Ovo ostalo spada pod ekstremnu glazbu ali ona i ne pati baš od toga hoće li se pustit na radiju ako me razumiješ, ili bar ne bi trebala. A što se noisea tiče, ja sam ti iskreno novajlija u cijeloj stvari al' ono, imaš Kukca iz Požege koji radi non stop nešto, doduše sad je više u black metalu, imaš Taklamaklan iz Pule (ne znam jeam napisao kako treba) al za nojzaru baš pitaš lika koji je tek pljunuo na scenu.
Sve je to reška nula. Evo ti najbanalniji primjer. Zamisli svirku – 3 benda na 150 ljudi. 30 ljudi gleda prvi bend, ono frendovi su od članova pa su došli podržat prijatelje i to je ok, al onda oni izađu i drugih 30 ljudi gleda drugi bend, iz istog razloga. Trećih 30 ljudi iz istog razloga gleda treći bend. 10 ljudi je tu zbog muzike i gledaju sva 3 benda, a 50 ljudi sjedi ispred jer im je previše dat 10 kuna (1,2 €) za kartu al će sutra uredno prigovarat kako se ništa ne dešava.  Pa sad ako konvencionalniji žanrovi kao metal ili punk ne privlače publiku onda možeš mislit koliko malo ima ljudi koji vole noise. Mahom su to ili stari darkeri iz osamdesetih ili grinderi koji su došli do merzbowa i sličnih stvari.
Mogao bih o ovome do sutra jer ima elemenata i politike, i sociologije, i ekonomije u toj priči ali i činjenice da je publika gotovanska koja eto – neće dat' ni za upad na svirku a htjeli bi neki sadržaj. Nema infrastrukture, nema klubova, politika i policija igraju svoju ulogu pa stoga ne može biti ni scene ni sadržaja vrijednog spomena.

Helly Cherry: Koji su tvoji sveumetnički uzori i zašto?
Marko: A štajaznam stari, to je nezgodno pitanje, dok smo radili black metal uzori su bili Darkthrone, Burzum (cijeli demo iz 2007. je manje više inspiriran Burzumovom glazbom), pa do ne znam Motorheada, Mudhoneya, MC5, Laibacha.... Kako slušam širok spektar glazbe ne mogu izdvojit' ništa posebno. Osim Cop Shoot Copa. Od knjiga Orwell, taoistički spisi, al' tu sam priznajem slab jer više volim publicistiku nego beletristiku. Što se umjetnosti tiče eto sad sam oduševljen ranosovjetskom avangardom, suprematizmom, posterima iz razdoblja prije soc-realizma, brutalističkom i post-konstruktivističkom arhitekturom, a volim i dobar pejsaž u zemljanim bojama, bez ljudi naravno :D.

Helly Cherry: Odabrao si reč Transgresia za naziv tvog trenutnog projekta - interesuje me tvoje tumačenje iste i u kojoj meri ona odražava neke tvoje lične životne stavove?
Marko: Projekt je isprva trebao biti industrial noise sa staljinističkom ikonografijom i trebao se zvati Abteilung 24 (po uredu Stasija zaduženog za prisluškivanje ideoloških delikvenata), pa sam kasnije od toga odustao i krenio radit' minimalno i promijenio cijeli koncept. Drugo ime je trebalo biti Alternacia – kao hommage Transmisiji al' sam i od toga odustao jer sadrži „alter“ i „nacia“ – dvije riječi koje mi danas podjednako izazivaju povraćanje. Na kraju odabrao Transgresia jer sam se isprva baš osjećao kao uljez koji remeti neki red. Ono kao došao ja i paf- evo mene. Inače u toj ranoj fazi mi je dosta pomogao jedan Srbin koji me poupoznavao s ljudima i dodao po grupama gdje se fura noise. Nije u nekom projektu al' je fan i znam da će se prepoznat u ovome.
A odražava životne stavove jer uvijek idem kontra mase, uvijek sam u manjini i uvijek nekog vraga kenjam (smijeh). Okružen sam komercijalnom elektronikom ili dalmatinskim šund-pop gadarijama, čudo da nisam puk'o i bio hospitaliziran dosad. A ide i van glazbe i umjetnosti. Valjda kad odrasteš kao iole svjesnija osoba u totalno iskvarenom i iskorumpiranom okruženju, za vrijeme jednog doslovno kriminalnog rata i kad uočavaš sve te nepravde, to rezultira tim inatom, mi ga zovemo dišpet, i negiranjem takvog poretka stvari. Činjenica je da smo svi namagarčeni samo kako bi fukare iz trećeg ešalona nekadašnje Partije danas mogli biti uspješni biznismeni i „moralne vertikale“.

Helly Cherry: Primetio sam da na dnevnom nivou komentarišeš dnevnopolitičke pizdarije koje nam serviraju političari – šta misliš zapravo o njima i generalno politici na Balkanu?
Marko: Bio sam slobodarski anarhist, sad sam totalitarni komunist. Pretpostavi sam što bih im ja radio. (Ne bih da zamišljam. :D)

Helly Cherry: Da li sarađuješ sa muzičarima u svom okruženju? Da li sarađuješ sa nekim srpskim nojzerima i da li to imaš u planu, ako već nisi?
Marko: Iz okruženja ne surađujem baš mada sam u dobrim odnosima sa Nemanjom iz projekta Dosis Letalis. S njim imam jedan iskren odnos u pogledu što mislimo o čijoj buci i cijenim njegovo mišljenje. Suradnje su uglavnom sa ljudima iz inozemstva, tipa Valvan (s kim imam split i side-projekt Acherophita), Shaun Mara i njegov Visitation (s kojim sam izdao split i obrađivao mu stvari itd).

Helly Cherry: Šta misliš o noise sceni na Balkanu generalno?
Marko: Nisam dovoljno upoznat da bih govorio a i gore sam ti objasnio da se slabo do nimalo više interesiram za to. Mogu govorit' općenito, a s obzirom na svevlast kiča i neukusa čudo je da išta i postoji. Ne volim taj termin scena jer to ujedinjava previše bendova koji nemaju puno veze. Štajaznam, u Splitu imaš bend Inverted Pussyfix, u Zadru E.N.D. koji su veterani te kao „scene“, Pula ima dobar grindcore i punk, Rijeka ima nešto alter-rocka i tako dalje, ne postoje uslovi za scenu, nema izdavača, nema koncertnih prostora, nema publike a bome ni kuja i kokaina (smijeh). U kurcu smo jer ako nemaš baš prostor gdje možeš neometano radit moraš imat posla s politikom, a oni će te izradit' ko zadnju budalu da ćeš i ako uspiješ nešto organizirat' to odradit' jednom i nikad više. Van Zagreba, gdje ima klubova i nešto više publike, i Rijeke gdje ima nekakav duh zaostao iz punka i novog vala, ovdje u HR ja ne vidim da bi se to moglo nazvat „scenom“. A i budimo iskreni – scena je stado, jebeš „scene“.

Helly Cherry: Nojzeri obično vole da se hvale opremom, i to je neminovno - kakva je tvoja noise oprema?
Marko: Oprema mi je klima uređaj i neki najjeftiniji PC mikrofon koji me služi još od 2005. Koštao me manje od 2€. Sve ostalo su digitalne distorzije, equalizeri, kompresori i to. Noise je zahvalan po tom pitanju jer ne moraš imat ni opermu, ni ne znam kako dobre kompozicije i to, a još ovaj Static Noise i njegov minimalizam su točno ono što meni odgovara. Volio bi da mogu nešto više al' trenutno sam tu gdje jesam. Totalni DIY.

Helly Cherry: Budući planovi, izdanja, kolaboracije?
Marko: Evo nakon što završim ovaj intervju idem radit' neku buku pa će valjda bit' album do večeras (smijeh), radim još jedan projekt sa Valvanom pa se moram natjerat ili da napišem tekstove ili izrezat neke audioclipove iz filmova ili nešto, nisam još odlučio, nakon toga bude li sreće mogao bi past' jedan dronerski projekt; a nakon svega nadam se kroz neko vrijeme i da će bivša postava Traktorotha napokon završit ozbiljan projekt koji još neću imenovat, a koji radimo toliko dugo da će valjda samo po tome koliko je dugo sniman biti najkultniji doom metal što je ikad izišao (urnebesni smijeh).

Helly Cherry: Hvala ti Marko na izdvojenom vremenu!
Marko: Puno hvala i pozdravi ekipi i publici koja prati Helly Cherry i Librarion!

Intervju pripremio Desya Lovorov