Dakle, oktobar smo priveli kraju onako kako oktobru i priliči - u intimnom druženju sa prozom punom natprirodne strepnje, noktogrizne jeze, i, uopšte, fascinirajuće nelagode koju nam nudi vaskolika prozna prezentacija onostranosti. U brižnom negovanju tog razvratno pronicljivog horizonta, proza o Đavolu tu nekako dođe sine qua non za pošteno uživanje u savremenoj verziji drevnih paganskih praznika. Ali, ali, ne zaboravimo: baš kao što nije zlato sve ono što sija, tako ni Đavo nije uvek nužno ružan arhineprijatelj, pogotovo ako ima dovoljno stila da obuče plavu haljinu i pleše uz džez koji je, to bar svi znaju, treća životna šina.

Drugo, također opšte poznato pravilo koje ne bi smeli da smetnemo sa uma otprilike glasi: ako ste se već nakanili da stvarate u domenu u kom su vam roditelji ostavili jasno prepoznatljivu ostavštinu, računajte da će vas to osedlati više kao hendikep, nego kao privilegija. Život je kurva, to bar svi dobro znamo. Zato, zaboravimo ovde na časak da je Joe Hill potomak slavnog tandema Stephen & Tabitha King i posvetimo se rađe samom romanu, Horns.

Horns je roman koji nas ovako dočekuje, to od reči do reči: Ignatius Martin Perrish spent the night drunk and doing terrible things. He woke the next morning with a headache, put his hands to his temples, and felt something unfamiliar, a pair of knobby pointed protuberances. He was so ill, wet-eyed and weak, he didn't think anything of it at first, was too hungover for thinking or worry. But when he was swaying above the toilet, he glanced at himself in the mirror over the sink and saw he had grown horns while he slept. He lurched in surprise, and for the second time in twelve hours he pissed on his feet.
Dakle, ukazuje nam se ovde bogomdana prilika da iritiramo "KNJiževni" establišment još jednim pretencioznim posezanjem u latinštinu, ovaj put za in medias res frazom. :) Ali to vam jeste TO, dragi moji, jer zaista nema boljeg načina da ukažemo na udicu kojom Joe Hill već u prvom pasusu romana nepovratno kači svoju ciljnu grupu. Jer, vaistinu, ko ostane hladan na ovaj buket ovako brižljivo izabrane pojedinačne reči, taj će ujedno i biti skroz nedohvatljiv za samu udicu uvodnog pasusa, taman kao da siromaj u zaštitne svrhe nosi deminerski komplet, balistički štit, vatrogasno ćebence i pancir prsluče zajedno. Preciznije rečeno, ako vas citirani pasus ozbiljno ne potkači, onda bolje da ni ne čitate dalje od njega.

Ali ako vas potkači, i ako se ipak odlučite da čitate dalje, čeka vas ukratko ovo: Ignatius, ili od milošte Iggy, ili Ig, je tog jutra osvanuo ne samo sa đavoljim roščićima, nego i sa ubitačnom sposobnošću da ljude u svojoj blizini navede da mu bez zadrške povere sve svoje najintimnije misli i primisli. Naravno, tu ne da ima žešćih gadarija, nego zaista ima žestokih gadarija, kao što i sami pretpostavljate, ako ste ikad posvetili iskren pogledčić sopstvenim intimnim razmišljanjima. Da stvar bude gora - a stvar mora biti gora od toga, naravno, jer, ne zaboravite, ipak je ovo roman o Đavolu - Ig je svega godinu dana ranije nepravedno osumnjičen za ubistvo svoje devojke, Merrin. I mada nikada nije bio zakonski nit suđen ni osuđen za taj zločin, izgleda da svi ljudi koji ga poznaju i dalje veruju da je on itekako kriv za silovanje i ubistvo sirote devojke, samo eto, izvukao se zato što nije bilo dokaza. Ig je tako godinu dana svog života proveo u privatnom paklu punom očaja zbog gubitka devojke koju je voleo, i punog užasa zbog saznanja da ga svi ljudi koje je u životu voleo smatraju odgovornim za njenu smrt. Paradoks se, stoga, otvara upravo u tom prvom pasusu romana, kada Ig najzad ponese i te zvanične oznake pakla u kome već godinu dana privatno živi - kada otkrije da su mu izbili rogovi. Paradoks se dalje rascvetava u žanrovsku hrizantemu, dok Ig postepeno otkriva ne samo paklenu pozadinu svih njegovih svetački kamufliranih poznanika, nego i samog ubicu njegove voljene i nikad prežaljene Merrin. Zato nam Maestro Đavo, u predivnom sjaju crvenila paklenske mu iskrenosti, otkriva sve ono što i smo sami oduvek slutili, duboko u koštanoj nam srži; Zlo postoji isključivo u ljudima koji nose kerubinske maske, pa zato ni samom Đavolu ne preostaje ništa drugo do da obuče plavu haljinu i ispravi bar najsitnije od tih ogromnih nepravdi, dok negde u pozadini setno svira džez.

E sad, to su bili razlozi zbog kojih je ovaj roman vredan čitanja, a sad reč-dve i o manama. Prva mana je, naravno, podleganje hendikepu nasledstva. Kako, o kako, O KAKO napisati roman o đavolu, a da isti nimalo ne asocira na tatino čeprkanje po onostranom? Pa eto, za početak, možda tako da prosto obrnemo predznak tatinom čeprkanju? Da žrtvujemo vaskoliki zaplet karakterizaciji, jer to je definitivno nešto što ON ne bi uradio? da poniremo u dubine baš tamo gde se ON demonstrativno brčkao u plićaku? da potenciramo ama baš sve ono što je ON izignorisao, da stavimo obrte na najneočekivana mesta? da budemo njegov prepoznatljivo negativan predznak, nadajući se da to donosi ako ne već sam identitet, ono bar jasno uočljivu različitost?

Hm, pa, recimo sve to zajedno i još ponešto pride, jer Đavo zaista lepo izgleda u plavoj haljini, nije da nije.

Joe Hill se zato opredelio za narativnu konstrukciju koja već u prvoj trećini romana otkriva ko je zapravo ubica divne Merrin, pa se u svojim flešbek ostacima roman bavi uglavnom onim "zašto". A u tom bavljenju, Joe Hill se ne samo otkriva, nego i do kosti razgolićuje kao dete svog vremena: ah, ah, sve te današnje progresivne vrednosti i sve te njihove prebolne trnovite krune banalnih stereotipa... jer eto, ako su vam negativci isključivo desničari, homofobi i sociopate, onda vam pozitivci svi redom moraju biti najmanje liberalni hrišćani (njahnjah, sama ta odrednica zahteva kompletan esej, jer je religiozna konstrukcija ovde toliko debilizovana da čoveku trnu zubi pri čitanju), koji se definišu isključivo suprotnim predznakom po svim značajkama već dodeljenim negativcima. Prosto sam se zatekla kako čeznem za bar jednim negativcem, jednim jedinim, ma kako marginalnim, koji je negde uzgred ispoljio makar i minimalne homoseksualne tendencije, ali alas, mi smo izgleda u fazonu ne samo apologije, nego i deifikacije izvesnih svetonazora koji se danas plasiraju kao stereotip progresivnosti.

Dođavola, rekla sam sebi oz osmeh, još tamo od ukakanog Will & Grace sitkoma stenjem pod popkulturnom debilizacijom liberalnih horizonata, pa moram li te retardirane simplifikacije da trpim i van televizijskih imbecilizacija kompleksnih socijalnih kontroverzi?? Nema li mi spasa ni kad isključim tu zlu napravu???

Ali eto, baš onda sam se setila da je ovo ipak roman o Đavolu, i imidž je do te mere podatan za popkulturne manipulacije da danas naprosto nema smisla baviti se ma kakvim originalnim namenama, a još manje smisla ima opovrgavati trenutačne trendove.

Ako ništa drugo, priznajem da prilazak novim stereotipima u ovako striktno abdikacijskom duhu otvara prostor u kom mi čak i sopstveno cerekanje ima neočekivano dubok smisao, jer ipak sam oduvek intimno priželjkivala da Đavo obuče plavu haljinu i zapleše uz Mingusove numere u mojoj glavi.

Lidija Beatović