Danas svaka biografija a posebno autobiografija nekog poznatog muzičara privlači veliku pažnju. Većina tih autobiografija ipak su pisane uz pomoć nekog profesionalnog pisca i reklamiraju se da će otkriti neke skandalozne tajne drugih poznatih ličnosti koje su imale veze sa karijerom dotičnog muzičara.


Nešto potpuno drugačije je autobiografija Luja Armstronga Sačma „Moj život u Nju Orleansu“, napisana davne 1954. On u njoj opisuje svoje detinjstvo i mladost u mitskom gradu američke muzike do odlaska u Čikago 1922. da se pridruži orkestru Kinga Olivera.

U skladu sa svojim najvećim hitom koji znaju i oni koji nikad neće znati šta je to jazz on nikad ne kuka na život iako iskreno opisuje sve teškoće odrastanja u getu. Opisujući svoju majku kaže da se verovatno da bi preživela bavila i prostitucijom ali pošto to nikad nije radila pred njim ne može za nju da kaže da je bila prostitutka. O siromaštvu njegove porodice isto saznajemo posredno kroz opise uvek istih jednostavnih jela na trpezi i po tome što je već kao dete išao da zaradjuje okolo pomažući svima kojima je trebalo.

Iako u to vreme nije bilo lako biti crnac Sačmo se nijednom rečju neće požaliti na rasizam mada pažljivom čitaocu neće promaći da je išao u školu za obojene i da je bio u popravnom domu takođe samo za obojenu decu gde će se zahvaljujući jednom vaspitaču i zainteresovati za sviranje trube. Pošto je rođen u gradu gde je muzika bila svakodnevni deo života i gde su dobri muzičari bili uvaženi članovi zajednice nije mu bilo teško da se potpuno opredeli za taj posao. Mada je u jednom trenutku pokušao da bude i makro jednoj dami od najstarijeg zanata ali kada ga je ova iz ljubomore isekla manuo se rizičnog posla.

Armstrong iskreno opisuje atmosferu tadašnjih klubova u Nju Orleansu i žestoke momke i ekscentrične gazde ali se suzdržava od osuđivanja njihovih postupaka. Tako će za neke likove reći da su voleli da se pobiju, da su znali i da zakače nekog nožem pa taj iskrvari u mračnoj uličici ali da su sve u svemu bili dobri momci. O kolegama muzičarima ne govori nikad da su bili loši već da je jedan duvao previše jako a drugi opet nije znao note ali je umeo da uhvati ritam i tako dalje. Kockari i kurve su takođe romantični junaci njegovih uspomena, verovatno zato što je i sam imao strasti za neke igre.

Zanimljiv je i opis njegovog ljubavnog života posebno odnos sa njegovom prvom ženom koji je pun scena svađa i sukoba o kojima govori na duhovit način.

Ova knjiga je značajna i kao dokument kako se crnačka muzika probijala do ušiju belačke publike koja je u početku bila odbojna prema crnim orkestrima. Tako opisujući putovanje Misisipijem (neka vrsta letnje turneje parobrodom) kaže kako su se u manjim mestima uz reku beli momci prvo mrštili kad ih vide ali kad bi ih devojke dohvatile da igraju sa njima opuštali bi se i na kraju ih ispraćali osmesima.

Najveći kvalitet knjige je u tome što u njoj zaista vidimo ličnost velikog muzičara, njegov topli humor, nepokolebljivi optimizam i dobrotu. Knjiga ima mana i digresija i daleko je od savršenstva ali utoliko više pokazuje da je zaista njegovo delo a ne nekog unajmljenog pisca. Ako volite muziku velikog Sačma verovatno ćete uživati i u knjizi koju je kod nas izdala izdavačka kuća Utopija koja je izdala i neke druge zanimljive knjige o džezu, hrabro i pozitivno od njih.

Veran Mijatović (Zabavište)