Top 10 najboljih pank albuma svih vremena



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Pazi, ako si više puta u životu izgovorio punk's not dead nego Oče naš, ako si u srednjoj markerom crtao čirokane Zdravku Čoliću na posterima, ako te je žena šutnula jer si se pijan na svirci polupao sa organima reda dok si se drao Na našem grbu, još baklja gori.. ako ti profesorica matematike nije dozvoljavala da uđeš na čas zbog spornih stihova na majici (ja sam muška svinja bez imalo morala – samo me zanima da li bi mi dala, od Pankreasa), i ako stomak počne da ti se okreće centrifugalnom silom svaki put kad neko pomene Vučića, Đukanovića, Miloševića, Đinđaru... i sve političke manipulatore do Nikole Pašića, onda si, jebiga, u kurcu – panker si i nema ti spasa. I ova lista je definitivno za tebe. Ovo su, po mišljenju autora Inicijalne kapisle najbolji pank albumi, ikad. (Nisu numerički poređani jer,  jebiga, nema šanse da se odlučim koji je najbolji svih vremena, a koji nije). Elem, uživaj u čitanju i, naravno, svi predlozi, komentari i sugestije su poželjni k'o Aston Vili dobra serija za ostanak u Premijer Ligi, pod hitno!


Kleš – London calling (1979)

Ne znam da li je to zbog Stramera koji je, slobodno mogu reći, neprikosnovena legenda urbane pop kulture (muzičar, tekstopisac, glumac, društveno angažovani radnik, šmeker, pjevač...) i čovjek koji je izvršio ogroman uticaj, ne samo na pank, već i na rokenrol uopšte.. ili zbog toga što se Kleš nikada nije libio da u pank melodije uplete i malo regea, rokabilija, džeza, ska, soula i fanka, Kleš mi je oduvijek bio najoriginalniji pank bend. Jedna od onih grupa za koju slobodno možemo reći ono one in a million, a da to bude bez pretjerivanja.

Njihov album London calling je, što se mene tiče, njihov najbolji, a po mnogim kritikama je i jedan od najboljih rok albuma svih vremena. Za sobom je ostavio stvari poput Guns of Brixton ili, upravo, London calling, koje su vremenom postale dio opšte kulture u Engleskoj (sjećam se jednog priloga o Londonu za Olimpijske igre, numera London zove im je, zajedno sa Anarchy in UK Pistolsa, poslužila za pozadinsku muziku. E pa, zamisli, kad se jedna tako velika nacija promoviše, čitavom svijetu, tvojom pjesmom... Nije to mala stvar, nikako).  Zvuk o kojem ne vrijedi trošiti riječi, manir Kleša, londonski šmek, Stramerov raspukli glas.. Sve to su činioci koji su Kleš odveli na ovu listu, ali i na gomilu sličnih. Bend koji vrijedi, album koji će ostati upamćen.

Misfic – Famous monsters (1999)

Prošli album o kojem sam pisao je imao 19 epohalnih numera, ovaj ima jednu manje, i upravo toliko je manje epohalan – za zeru. Mislim, već sam pisao o originalnosti, ali ako je neko u panku bio originalan to su bili jebeni Misfici (samim tim što su osnovali čitav novi žanr, mislim na horor pank).

Album Famous monsters je kuvan nekoliko godina, a kad je izašao predstavljao je pravi bum i Misfici nikad nisu bili popularni kao tih godina, a to je postdanzingovska era. Oni koji uz muziku vole i kinematografiju, posebno horore, skontaće već pri prvom pogledu na omot da je u pitanju omaž horor industriji (i časopisu Famous monsters of filmland) osim toga, i neke pjesme su vezane za filmove (Forbbiden zone je stvar za film The planet of the apes).

Album je u toliko bolji zbog činjenice da ne prestaje da iznenađuje, bend koji jednostavno nije predvidljiv, naprotiv, Misfici su kreativni i znaju da animiraju publiku (guglajte njihove lajv nastupe) ali i, itekako, dobro znaju da sviraju.

Što se mene tiče, najbolje stvari sa albuma su Descending Angel (pjesma koju je, jednostavno, morao da sluša svako ko me je upoznao) i Hellena (ima jedan trenutak tokom pjesme, mislim da je negdje na minut i po, za koji jedan moj drug tvrdi da je najbolji momenat u istoriji muzike, naravno da se ne slažem sa njim, ali...)

Dakle, u koliko ste ljubitelji horor tematike, predlažem vam sablasne momke koji sviraju kao da nisu pankeri (dobro).

Cock Sparrer – Shock Troops (1983)

Realno, kao i svaki okoreli groboš, smorio sam bogaoca sa ovim albumom. Ozbiljno mislim da sam pjesmu Take 'em all u životu više slušao nego glas rođene majke, i napamet znam čitavih 53 minuta i 27 sekundi koliko album traje. Osim toga pjesme We are coming back i Take 'em all su prve pjesme koje sam naučio na engleskom (to je bio period kad sam još nosio praćku, maltretirao komšinice i gledao Pokemone) u životu.

Što se samog albuma tiče, kao što je slučaj sa Misficima, ima 18 pjesama (sad će neko pomisliti "pazi ovih pankerčina al' im nije muka da sviraju", a nema pojma da pjesme traju tri minuta maksimum), i izašao je 1983. godine, mislim da je Boksujućim pijetlovima to drugi album po redu, i predstavlja pravu bibliju za radničku klasu i skinjare ol araund d vrld.

Osamnaest legendarnih pjesama, među kojima su već monumentalne Riot squad (to je ona stvar po kojoj će gomila Oi garažnih bendova sebi kasnije davati imena) ili England belongs to me (nezvanična himna engleskih pankera, skinjara, navijača... prerađena gomilu puta).

Ovo je najbolji Oi album ikad napravljen i to od strane jednog benda koji i danas, četrdesetak godina kasnije, vodi istu politiku, nije se komercijalizovao, i što je najbitnije, još uvijek svira. Preslušajte obavezno ovaj album (mada vjerujem da već jeste) i, moj predlog, oslušnite i Guilty as charged, takođe maestralno pank izdanje momaka koji smrde na pabove, fudbal, i ponos.

Ramons –  Rocket to Russia (1977)

Mislim da je iskočio u decembru, i to krajem decembra, dakle možemo reći da je datumski na ivici sa 1978. godinom, i treći je studijski album američkih pankera. Ovo je album koji je odredio Ramonse i definitivno oblikovao njihov zvuk, i album posle kojeg je ono odbrojavanje "one, two, three, four.." pred početak pjesme definitivno, zauvijek, ušlo u rokenrol.

Na albmu je 14 pjesama, a neke od najpoznatijih su Sheena is a punk rocker, Rockaway beach i Teenage lobotomy koje su, neke od odrednica, zašto je ovaj album na 105. mjestu 500 najboljih albuma svih vremena prema časopisu Rolingston, i na listi deset najboljih albuma ikad.

Naravno, teško je odrediti da li je ovo najbolji album Ramonsa, ali je svakako album koji je za Ramonse isto što i London Koling za Kleš, ili Nvm d Boloks za Sekst pistolse. To je album koji ih je profilisao, i koji ih je načinio omiljenim bendom gomile američkih srednjoškolaca kojima je bio pun kurac autoriteta, kvazidemokratije, sporog rokića sedamdesetih i zabrana. Ramonsi su bili pank jer su sa sobom nosili slobodu – ljubav i slobodu.

Dead Kennedys – Fresh fruit for rotting vegetables (1980)

Krepali Kenedijevi su uvijek, prije svega, bili antipolitički bend, ovo je njihov prvi album, i sam naslov se odnosi na usrano ekonomsko stanje za koje su zaslužni... pogađate ko? Politički govnari.

I veći dio od četrnaest pjesama koje su se našle na albumu su politički motivisane. Naslove valjda ne moram ni da pominjem, nema šanse da već svi ne znaju da su glavne stvari na albumu Holiday in Cambodia, California uber Alles, Kill the poor... Sve te pjesme, pank himne, na jednom albumu. Već vam je jasno da je u pitanju prvoklasno muzičko remek djelo, koje je Kenedijeve, već nekoliko mjeseci nakon objavljivanja, ekspresno transportovalo na Olimp pank zvuka.

Kad malo bolje preslušam diskografiju Kenedijevih skontam da su pljunuli svakog ko je zaslužio da bude pljunut, originalni i sarkastični, Kenedijevi nisu štedjeli nikog (naročito liberale i desničare) i prvi su, među pankerima, ustali protiv fašističkog zla koje se polako, ali sigurno, širilo među pank publikom (preslušaj stvar Nazi punks fuck off).

Kenedijevi su, biografski posmatrano, među najvećim carevima na ovoj listi (mislim, prozivali su i guvernere, i generale, i premijere... jebeni Bijafra se kandidovao za gradonačelnika San Franciska svojevremeno) ali i imaju najveća muda. Dakle, kapa dolje za jedan od najvećih hardkor pank bendova ikad, i mjesto na listi najvećih pankera do dana današnjih.

Dropkick Murphys – Signed and sealed in Blood (2013)

Znam da će gomila vas sad reći "izvali mu raskoraka, prvo sedamdesete pa sadašnjica", ali jebiga, Dropkik Marfis zaslužuju da se nađu na ovoj listi, a Potpisano i zapečaćeno krvlju je definitivno njihov najbolji album.
Sjećam se kad su 2012. godine na fejsbuku objavili najpoznatiju stvar sa ovog albuma Rose tattoo, koja će kasnije postati i nešto poput himne zajebanih momaka iz Bostona, i to je bila najava za najznačajniji album u njihovoj karijeri. Ima nekih osamnaes' pjesama (uključujući i šest bonus numera) i najpoznatije su Rose tatto, The Boys are back i The Battle rages on.

Marfisi sviraju irski pank prošaran grubim glasom i smjenjivanjem tvrdih i mekih melodija. Oni nisu osnovali ništa (osim, možda, trenda, da fanovi tetoviraju njihov logotip što će im kasnije poslužiti kao besplatna ulaznica za nastupe), nisu najbolji u struci, niti su stvorili album koji je podigao revoluciju... ali definitivno jesu usvirani i znaju kako se praši, jesu na braniku pank zvuka i vrlo dobro ovaj žanr održavaju živim.

Sajnd end sild in blad je album snimljen prije, tek, tri godine, za ime je posudio riječi iz svoje pjesme, koja je, pak, te stihove posudila iz irske narodne tradicije, vrlo je nov u ovom žanru, ali već je, što se mene tiče, međ' najboljih deset albuma u panku svih vremena, rame uz rame sa albumima Blek Flega, NOFIKSa,  Eksplojteda, Pistolsa i ostalih generala pank zvuka.

Seks Pistols – Nevermind the bollocks, Here's the Sex Pistols (1977)

Je l' moram da smaram? Mislim, da li vrijedi trošiti riječi?
Eto, ovo je, nažalost, jedini album Pistolsa, ali je jedan od najlegendarnijih albuma svih vremema.  Kontroverzan i obojen anarhijom koliko i Pistolsi, album čije ime, bih, nekako zbrkano preveo "Zajebite sveštenike, stižu Seks Pistolsi" je već po objavljivanju uzdrmao mnoge stubove društva (počevši od hrišćanske zajednice pa nadalje).

Izdanje koje je izvršilo ogroman uticaj na mnoge naraštaje, pljunulo na čitavu kraljevsku porodicu i britansku vladu (na čelu sa kraljicom Elizabetom) i, iz dremeži, probudilo uspavanu englesku omladinu.

Mnogi, koji su oponenti američkom mišljenju da su pank pravac osnovali Ramonsi, smatraju da su osnivači pank roka upravo Seks Pistolsi, a tebe bih, poštovani čitaoče, ljubazno zamolio  da, ukoliko nisi čuo za pjesme poput Good save the Queen, No feelings ili Anarchy in the U.K. prestaneš da dolaziš na stranice ovog sajta jer to nije mejsto za tvoju malenkost (druga mogućnost ti je da digneš ruku na sebe). Idemo dalje...

NOFX – Punk in Drublic (1994)

Nofiksi su pobunjena američka đeca. Srednjoškolci sa džitrama koji su prašili početkom devedesetih i koji su, svojim ubrzanim ritmom, kratkim rafalskim rifovima, relativno brzo osvojili monopol na uši zaljubljenika u pank zvuk. Njihov prvi album je drunk.. ovaj punk in drublic, koji, sa svojih 17 numera čini okosnicu tinidž pank zvuka koji, jebiga, vrtoglavo izumire radom Grin deja (posljednje godine stvaralaštva) i, nažalost, čak i u jeftinim američkim koledž filmićima sa Kris Evansom prepušta pijedestal mekanoj pop muzici.
Preporuke sa albuma: Don't call me white.

Rancid – ... and out come the wolves (1995)

Okej, petak je veče, i moram priznat' da me je malo smorilo kreiranje ovog članka, a i ortak me muči da izletimo napolje, shodno tome, pisaću nešto kraće.
Rensid stavljam zbog puke činjenice da nisam ispoštovao nijedan bend koji je, makar donekle, forsirao ska zvuka, a Rensid to, svakako jeste.
Uz Smeš, Ofspring, Grindej.. bili su, nosioci pank muzike devedesetih. Njihov album and out come the wolves, izašao, neđe iste godine kad i ja, ima čitavih devetnaest numera (koliko to sad već dođe, imamo oko stotinak pjesama u ovom članku?). Od kojih su meni omiljene Time bomb (obavezno preslušaj) i Olympia WA.

Pennywise – Full Circle (1997)

Čekaj malo, nisam još otišao da pijem.
Pun krug je četvrti studijski album Penivajza, izašao je setnog aprila 1997. godine i zacementirao kalifornijske pankere međ' najbolje muzičare tog žanra devedesetih godina. Ima četrnaes' numera, od kojih  najpoznatija, četrnaesta po redu, je BraCka himna, posvećena paloj braći (basisti Džejsonu Tirsku, drugarima Timu Kalvinu, Karlosu Kentonu i Tomu Nikolsu), momcima čija će imena gomile pankera uzvikivati narednih dvadeset godina Canton, Colvin, Nichols.. this one is for you. I manje-više, ta pjesma je razlog zbog koje je ovaj album dosegao taj status kulta, emocija i ponos sa kojima se stihovi te stvari izgovaraju ne može biti izmjerena nekim realnim parametrima (jebiga, svako ko je nekad izgubio ortaka zna u čemu je snaga te pjesme). Osim pjesme Bro hymn izdvojio bih pjesme Broken i Go away..

E, sad stvarno odo' da ločem. Al' za kraj, u duhu VočModžoa, dodaću i neke honorable mentions, da ne bude da sam masu legendi izostavio, dakle: The Offspring - Americana (1998), The Damned - Strawberries (1982), Perkele – No shame (2002), Black Flag – Slip it in (1984), Sham 69 – Thats life (1978), Bad religion – No control (1989), The Exploited – Punks not dead (1981), Cockney Rejects – Oi! Oi! Oi! (1999), Social distortion – Social distortion (1989), Buzzcocks – Singles goind steady (1979), Antinowhere league – We are... league (1982), Agnostic front – Riot! Riot! Upstart (1999), The Partisans – Police story (1992), The Adicts – Song of praise (1981), Descendetns – Milo goes to college (1981), Anti flag – Die for governmant (1996), The Specials – Specials (1979), Toy Dolls – Apsurd ditties (1993)  ...

Bio mlad ili sed – punk's not dead!

Stefan Sinanović (Inicijalna kapisla)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva