Prošle nedelje je u požarevačkom klubu „KB“ održana metal svirka tri benda: smederevskog „Patrias-a“, italijanskog „Overcrown-a“ i grčkog „Floating Worlds-a“. Prava mala poslastica za sve one koji vole simfonični i power metal. Nažalost, zbog privatnih obaveza sam propustio prvi bend, te sam stigao nekoliko minuta pre nego što su Grci otpočeli svoj set. Pošto ovo nije raport o koncertu i o bendovima, reći ću samo da je svirka bila i više nego korektna, no baš taj neki stil koji Grci gaje meni baš i ne leži previše. Sve u svemu – bitno je da kontinuitet svirki i gostovanja stranih bendova i dalje traje.

Elem, imao sam sreće da kod ulaza naletim na gitaristu „Overcrown-a“ (koji je, inače, naše gore list) -  Aleksandra Đerića, koji se pokazao kao odličan sagovornik. Bilo je zaista zadovoljstvo razgovarati sa nekom tako opuštenom i nadasve nasmejanom osobom. Zanimljiva je cela ta priča, tužna i vesela u isto vreme, o tome kako su on i njegov brat Dušan, bubnjar u bendu, otišli sa ovih prostora devedesetih  (zbog rata u bivšoj Jugoslaviji) i kako su svoje mesto pod suncem našli  u tuđini. Naravno, Aleksandar je sa tog kratkog uvoda odmah prešao na priču o bendu, o njihovim trnovitim počecima, standardnom cimanju koje prati svakog mladog muzičara. Ono što sam primetio je da je u više navrata ostale „saučesnike u zločinu“ nazvao porodicom. Objasnio mi je da su svi oni zajedno veoma dugo, neki od samog početka, da su sve i svašta pregurali preko glave, od nekih minornih stvari kao što su otkazane probe, pa sve do toga da ih je izdavač prevario i bukvalno ih vratio nekoliko godina unazad što se napredovanja tiče. Nastavili su da guraju dalje, da sviraju što više mogu i da tako razvijaju svoj bend dok ne dođu do ugovora sa nekom boljom i korektnijom izdavačkom kućom.

Onda mi je pomenuo jednu veoma, veoma zanimljivu stvar: publiku. Aleksandar je bio oduševljen kako požarevačkom, tako i publikom u Srbiji generalno, jer su naišli da dobar prijem i topao doček uvek kada su svirali ovde. Po njegovim rečima, italijanska publika je uglavnom nezainteresovana da čuje i podrži nešto novo, da samo veliki bendovi koji dođu sa strane imaju veću posećenost, i da čak i jednom „Elvenking-u“ više fanova bude na koncertu van domovine. Kaže da se bendovi zbog toga i drže zajedno, da jedni druge podržavaju baš da bi i jednima i drugima bilo bolje, ali da su ljudi tamo takvi kakvi su. Potom se nadovezao na poznantsva sa ljudima iz srpskih bendova, pogotovo sa momcima iz „Patrias-a“ sa kojima su veoma dobri, na to kako im je drago što baš sa njima sviraju deo turneje po Srbiji. Veoma je lepo čuti tako nešto, znati da su spone ljudi sa različitih meridijana tako ispretpletane i da svi zajedno pišu neku priču koja možda nekom slučajnom slušaocu neće ništa značiti, ali njima znači sve. Takve stvari nemaju cenu.

Po završetku „Patrias-ovog“ seta, ispričao sam se sa Edijem (Saša Đorđević), njihovim basistom, koji je takođe bio raspoložen za razgovor. Očigledno je svirka bila pun pogodak, te je i on imao samo reči hvale za publiku. On je nekako zaokružio priču koju je Aleksandar započeo, rekavši mi da je njihova saradnja više nego kolegijalna ili prijateljska – da je bratska čak, što je za svaku pohvalu, znajući da danas u tom nekom „metal svetu“ i dobronamerna kritika zvuči kao psovanje majke, u najmanju ruku. Pomenuo je kako su od „Overcrown-a“ dobili ceo set bubnjeva, da je to nešto što nikada neće zaboraviti i za šta im se nikada neće moći dovoljno odužiti. Eto, u vremenu kada je brat bratu vuk, gotovo potpuni stranac ti postane kao rod rođeni – još jedna potvrda da metal (i muzika generalno) spaja ljude bez ikakvih predrasuda.

I sa Edijem sam popričao o njihovim svirkama, iskustvu koje su stekli, samoj publici i došao sam do zaključka da postoji taj globalni problem nezainteresovanih fanova: ili bukvalno bleje ispred monitora, slušajući koncerte koji su okačeni na „YouTube“ ili dođu na koncert i deluju potpuno pasivno. Neaktivni su, statični posmatrači svega ispred njih, bez imalo želje da se pokrenu. Ono što sam primetio na nekoliko poslednjih svirki ove jeseni u „KB-u“ je to da postoji neko jezgro od tridesetak ljudi koji su uvek tu, isprate kako-tako svaku moguću svirku, a da je ostatak varijabilan i da samo popunjava prazninu. Opet, dosta tih standardnih posetilaca je tu samo u svojstvu statista, ne uzimaju učešća. OK, razumem da jedan, dva ili tri benda ne leže, ne mogu da „dignu“ nekoga, ali da se taj šablon ponašanja ponavlja iznova – e, to baš i ne razumem. Veoma dobro se sećam kakvih je sve velikih svirki bilo krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih, kako je bilo malo čudo da nastupi neki metal bend ili da se odsvira neka metal obrada. Sada, kada je sve na „izvol'te“, svi su nešto šućmurasti. No, ruku na srce – dolaze, podržavaju dešavanja kako-tako, daju neki smisao samom organizovanju ovakvih koncerata.

Da pomenem da je ulaz bio samo sto dinara, jeftiniji od najjeftinijeg piva u klubu, u rangu polulitarske limenke sa trafike. Čak je i toliko niska cena bila previsoka izgleda, te je i ta dobra posećenost bila razočaravajuća. Znam, nikome pare ne padaju sa neba, ali ni starijim generacijama ništa nije dolazilo pred noge, žickalo se tokom nedelje što se više moglo, da bi se imalo makar za ulaznicu. Ako se sakupi za pivo preko – super. Za dva piva – kao sedmicu na lotou da smo izvukli. Možda se baš zbog toga cenila svaka svirka koja se dešavala, jer smo davali sebe same.

Nije ni čudo da dosta dobrih mladih, muzički potkovanih bendova komponuju „šablonske“ pesme koje su bazirane na onome što je trenutno „in“ kod fanova. Taj problem, nastao usled nezainteresovanosti prosečnog konzumenta muzike da obrati pažnju na nešto drugačije u odnosu na ono što sluša svakodnevno, je teško iskoreniti. Zato danas postoji more melodeath bendova koji su u najmanju ruku generični, copy-paste nekih „skandinavskih standarda“, zato svaki „breakdown“ vuče na neki „prežvakani“  metalcore i zato je produkcija postala bezlična, jer se sve radi maksimalno kontrolisano, jer ne sme biti ni na najmanjeg odstupanja od „glavnog nacrta“. A, onda i pored sveg tog cimanja, jedan prosečan metal fan na svoj „Facebook“ profil postavi „opskuran“ status i ode na „ex-YU rok-balada tribute“ svirku. Rok (i metal sa njim) nije mrtav, ali je na aparatima i u veoma kritičnom stanju. To što ima svirki ne znači da je situacija bajna i sjajna: ako se posećenost ne popravi, koliko dugo će organizatoima trebati da presaviju tabak i promene poslovnu politiku? Razmislite o tome na petnaestak nanosekundi.


Antonio Jovanović