Jučerašnji dan (24.8.) na Kunigundi osmišljen je kao svojevrstan intermezzo muzičkim dešavanjima. Dan je bio posvećen poeziji, filmu i pozorištu. Ne stižem da propratim sve, propustila sam prethodnih dana par otvaranja izložbi čije postavke traju do kraja festivala, pa ću imati vremena da napišem koju reč i o tome. Programska knjižica je puna sadržaja, svakog dana pronalazim po nešto čemu nisam stigla da prisustvujem, organizuju se svakodnevno edukativne radionice čak i za najmlađe, naučna predavanja, sportska takmičenja...

S početkom u 17h na terasi ispred „Emce Placa“ održano je predavanje o američkom pesniku Voltu Vitmenu (1819-1892). Program je vodio predavač sa Univerziteta u Saseksu, na engleskom jeziku. Posećenost je bila odlična. Cilj predavanja bio je da se ispita uticaj Vitmena na razvoj slovenačke književnosti, tačnije koji su se pesnici sa ovog tla učili na formama i stilu Vitmena. Bilo je to jedno klasično visokoškolsko izlaganje ex catedra, praćeno slajdovima, pa me je malo vratilo u vreme mojih studija književnosti. Iskoristila sam priliku da saznam tim putem nešto više o slovenačkoj poeziji koja mi je bila nepoznata.

Zašto je baš Vitmen promovisan na jednom underground festivalu? On se smatra prvim pesnikom „glasnikom demokratije“ na američkom tlu. Uneo je novine ne samo po pesničkim formama, već i po načinima društvenog angažovanja i razmišljanja. Po stilu života lutalica, slobodoumnik, sklon porocima, aktivizmu, transcedenciji, postao je uzor mnogim budućim mladim generacijama i interesovanje za njegovo stvaralaštvo nije opalo ni danas, čak je na mnogo različitih načina izvor nove inspiracije. Sklon liberalizmu i okoreli protivnik rasizma koji je u njegovo vreme bio i te kako prisutan i gotovo normalan i kao učesnik američkog građanskog rata uspeo je da deluje na buduće generacije pacifista i boraca za ravnopravnost. Takođe, seksualno opredeljen kao homoseksualac i među prvim aktivistima za gej ravnopravnost udario je temelje modernom društvenom angažovanju i u toj sferi. Njegov pesnički opus žanrovski se može opisati kao poezija koja naginje proznom izrazu, dakle, prisutan slobodan stih, povremeno čak i ukrašen grafičim simbolima. Time je postao pionir „nove poezije“, oslobođene krute forme i ograničenih sadržaja. Dakle, bio je na svoj način alternativac u shvatanjima u to vreme koje nije nudilo previše slobode mišljenja. Njegova najuticajnija zbirka pesama je „Leaves of grass“ ili na našem jeziku „Vlati trave“ (slovenački prevod „Travne bilke“), koja je u vreme svoga objavljivanja smatrana opscenom, u najmanju ruku kontroverznom jer se bavi ispitivanjem seksualnosti, ideje Boga, položaju običnog čoveka u nimalo prijateljski nastrojenom društvenom režimu, a takođe nije sadržala samo pesme već i Vitmenova filozofska razmišljanja, obilovala autopoetičkim komentarima, raznim kratkim proznim formama koji su bili delovi članaka iz vremena pesnikovog bavljenja novinarstvom. Ovom zbirkom pesnik je hteo da svetu ponudi neku vrstu „nove Biblije“, pa se stvaralaštvo ovog pesnika može smatrati i vizionarskim. Imao je ideju o čoveku, slobodnom, samosvesnom čoveku  kao neodvojivim od prirode i celokupnog univerzuma, stav koji je umnogome zasnovan na humanističkim načelima. Meni naročito draga pesma još iz vremena mog mahnitog čitanja svega i svačega je pesma „Kosmos“:
Kosmos
Who includes diversity, and is Nature,
Who is the amplitude of the earth, and the coarseness and sexuality
of the earth, and the great charity of the earth, and the
equilibrium also,
Who has not look’d forth from the windows, the eyes, for nothing, or
whose brain held audience with messengers for nothing;
Who contains believers and disbelievers–Who is the most majestic
lover;
Who holds duly his or her triune proportion of realism, spiritualism,
and of the aesthetic, or intellectual,
Who, having consider’d the Body, finds all its organs and parts good;
Who, out of the theory of the earth, and of his or her body,
understands by subtle analogies all other theories,
The theory of a city, a poem, and of the large politics of These
States;
Who believes not only in our globe, with its sun and moon, but in
other globes, with their suns and moons;
Who, constructing the house of himself or herself, not for a day, but
or all time, sees races, eras, dates, generations, 10
The past, the future, dwelling there, like space, inseparable
Together

Nakon predavanja trebalo je popuniti vreme do početka plesne predstave “Slet gibčnosti in bolečine” koja se održavala u velenjskom Domu kulture s početkom u 19h. Ostalo je malo manje od sat vremena. Ostala sam u klubu da slušam muziku. Na repertoaru bili su uglavnom hiphop izvođači. Dan posvećen poeziji, odnosno lyrics-ima se nastavlja. Primetila sam da u tekstovima pesama koje sam čula ima dosta angažovanosti i antipolitičkog delovanja. Gotovo da se ne razlikuje verbalno iskazan bol i revolt koji je prisutan u svim sredinama bivše Jugoslavije. Na sličan način stvaraoci upotrebljavaju sarkazam, ironiju, provokaciju uopšte. Prvo mi je privukla pažnju pesma “Human reich” Damira Avdića, poreklom Bosanca koji je svoj album na kome se nalazi ova pesma snimio u Ljubljani 2013. godine. Ovde govor autora nije klasično repovanje već neka vrsta modernog besedništva praćeno zvukom gitare. Nakon predavanja ovo je došlo kao svojevrstan kontrapunkt. Razmišljala sam o tome koliko je moderna poezija otišla daleko – s jedne strane Vitmen koji je proživljavajući svoj život slobodnjaka stalno sputavanog i osuđivanog našao put optimizma i vere u napredak čovečanstva, a sa druge – multimedijalna poezija oslobođena svake nade i svesna da živimo u vremenu najmorbidnijem i najsurovijem ikada, iako nam se svuda prikazuje nekakav privid slobode i demokratije. Pesma sa celokupnim tekstom može se videti ovde.

Sinoć sam se upoznala i sa radom hrvatskog benda Golem. Njihova poetika nikako nije poetika prihvatanja i mirenja sa sudbinom. Oni jasno pokazuju vlasti srednji prst i u odnosu na nju zauzimaju konfrotirajući stav. Pesma “Poštovana gospodo” pravi je izraz uličnog, agresivnog bunta kakav na primer pokazuje i grupa Beogradski sindikat. Oko nas svuda su krvopije i lopovi koji pokušavaju da nam se nametnu kao vođe, treba imati svest o tome ko su nam neprijatelji, poručuje ovaj bend, oni često se nalaze infiltrirani u našim redovima pod maskom društvene elite. Pesmu sa tekstom ispod videa možete naći ovde
 

Brzo je prošlo vreme do početka predstave. Preselili smo se u Dom kulture, koji je kao i ostale organizacije ovog tipa ovde, moderno i kreativno uređen. Radom ove institucije baviću se naknadno u nekom od sledećih tekstova. Zaista nisam znala šta da očekujem, videla sam u najavi da je predstava koja sledi vizuelni performans, neka vrsta eksperimentalnog teatra, bez tekstovnog scenarija u vidu nekoliko plesnih tačaka. Ono što me je sačekalo na sceni pokušaću da opišem iako je delovalo jako katarzično. O katarzi sam znala samo kao aristotelovski pojam iz tumačenja antičkih tragedija, a taj osećaj prvi put doživela sinoć. Prvi put da mi reči zafale, da jednom prestanem da razmišljam kako da nešto izrazim, samo da se prepustim doživljaju. Mrak među gledalištem. Performans je krenuo. To nije ples. To je ustvari letenje, lebdenje, njihanje u vazduhu ali bez krila, već na elastičnim sajlama za koje su plesači bili vezani imajući kuke probodene na leđima. Izvođači su nam pokazali kako se umetnošću savlađuje bol. Kako se polagano odvaja od tla iako smo vezani lancima, iako neko iza scene vuče sve konce i od njegovog pritiska i naše otpornosti na bol zavisi koliko ćemo smeti visoko da poletimo. Razmišlajala sam o mazohizmu. Svaki umetnik je pomalo mazohista, pristaje da krvari pred publikom, da pokazuje svoje otvorene rane. Markiz de Sad bi bio oduševljen ovom predstavom. Onakvog letenja nema čak ni kod Kusturice. Jezivo i pročišćujuće. Nadam se da će i srpska publika doživeti ovaj splet gipkosti i bola makar preko snimka.
 

Život je suludi karneval, ogrnuti u različite maske izvodimo svoju tačku. Često nije moguće drugima da uoče koliko je patnje uloženo u tu igru. Ovaj teatar imao je hrabrosti da pokaže i drugu stranu ogledala, njihovo trpljenje zasluženo je dobilo glasan aplauz i oduševljene povike iz publike. Za letenje je svakako potreban dobar vetar.

Veče se završilo još jednom projekcijom filma o istorijatu Kunigunde koji nosi naziv „Srčna leta“. Pogledala sam ga još jednom pažljivo. Moram da se pohvalim da sve bolje razumem slovenački, tako da će ovaj film u mom prevodu uz dozvolu organizatora ovde biti dostupan srpskoj publici.

Grafički dizajn koji prati i film i sav promotivni materijal ovogodišnje Kunigunde zasnovan je na Srčnim slikama. Slike u srči, u našem prevodu. Izlomljene slike naših odraza, delovi ogledala koji treba iznova sastaviti, ili makar stvoriti neki jasniju sliku, ko smo, šta smo, gde smo, kako se uklapamo u celokupan društveni odraz. Ili jednostavno, razbiti ogledalo na još sitnije komadiće, pustiti krv i pogledati sebe iznutra, ispričati svoju priču, zauzeti stranu “s one strane”. Puls Kunigunde se ubrzava.

txt: Ana Nikolić